VBZ je književnoj prevoditeljici i profesorici engleskog i talijanskog jezika Marini Horkić prije nekoliko mjeseci objavio drugi roman “Dobre zvijezde Mliječne staze”. Prvi roman, “Seks, domovina i rock ‘n’ roll” izašao joj je također kod VBZ-a 2013. godine. Članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Marina Horkić je prevela pedesetak naslova s engleskog jezika, od velikana s početka 20. stoljeća poput Hemingwaya i Aldousa Huxleya do novijih naslova Jonathana Franzena i Zadie Smith. Suosnivačica je i škole za strane jezike Nova Varšavska, u kojoj predaje. Predstavljanje novog romana najavljeno je za ovaj četvrtak u zagrebačkom Botaničar baru u 19 sati. O romanu će uz autoricu govoriti i urednica Irena Španić, moderator je Borna Sor, a za scenski doživljaj romana pobrinut će se glumac Đorđe Kukuljica.
U prvom ste se romanu “Seks, domovina i rock ‘n’ roll” bavili zrelim socijalizmom, a sada ste u “Dobrim zvijezdama Mliječne staze” otišli dublje u povijest. Zašto?
Nakon što čovjek veći dio života provede u socijalizmu, a onda iz tog sistema „izađe“, neminovno počne razmišljati o njemu i o svom životu u njemu, već i zato što se socijalizma općenito percipira kao bauk, kao neko mučno stanje. A nakon promišljanja našeg života u socijalizmu, i opet se samo po sebi nameće razmišljanje o tome kako su ljudi živjeli prije socijalizma, i što je do njega dovelo. Jer sve je to povezano.
Novi roman počinjete konstatacijom da je ubijen John Lennon. Koliko vam je glazba bitna u stvaranju priče?
Glazba mi je jako bitna u životu, pa tako i u stvaranju priče. Štoviše, ovaj je roman ponajprije nastao zato što sam željela upotrijebiti stihove iz jedne dobro poznate opere (namjerno neću reći koje, jer to je vrlo lako otkriti), a koji meni osobno mnogo znače. Priča se na neki način oplela oko tih stihova, kojima sam već dugo prije nego što sam počela pisati, znala da ću završiti ovaj roman. Oni se javljaju kao tema u trenucima emocionalne krize moje junakinje Marge, koja je i sama pomalo operni lik, ali iako su pisani u kurzivu, izvan teksta, čini mi se da ih nitko od mojih dosadašnjih čitateljica nije prepoznao. Očito mi namjera baš i nije uspjela. Što se konstatacije o ubojstvu Johna Lennona tiče, ona ovdje nema toliko veze s glazbom koliko upućuje na stanje duha druge moje junakinje, mlade Tare, koja je rođena u socijalizmu i o prošlosti zna vrlo malo ili gotovo ništa.
Pisac ponekad mora ubiti svoje likove, a vi ste ih u ovom ubili nekoliko. Kako se osjećate kao ‘literarni’ ubojica?
Odlično. Zbog glavnoga muškog lika mi je, doduše, žao. On je sjajan tip, ali njega nisam ubila ja, nego povijest. A ono drugo dvoje mi je u mladosti zadavalo dosta glavobolje svojim burnim, strastvenim odnosom, tako da je malo naknadnog olakšanja dobro došlo.
U romanu često citirate i neke povijesne izvore. Je li vam u “Dobrim zvijezdama Mliječne staze” bila bitnija fikcija ili fakcija?
Bila mi je bitna fakcija. Bez tih povijesnih činjenica, bez citiranih tekstova suvremenika, bez radova povjesničara koji su bilježili kako se živjelo u određenom razdoblju, što se jelo, kako se ljubilo i mrzilo, a i bez konkretnih lista žrtava ne bih imala liniju vodilju, priča bi ostala samo fikcija, rekla-kazala.
Već ste godinama književna prevoditeljica. Jeste li se odlučili na pisanje i zato što ste kritični prema piscima čija djela prevodite na hrvatski?
Velikim dijelom da. Prevela sam mnogo dobrih pisaca, ali još više osrednjih i upravo ti osrednji dali su mi dozvolu da pišem, u smislu – ako oni mogu ovo objaviti, pa im se to čak i prevodi… Međutim, kad sam prije desetak godina saznala za višku priču, koja nosi ovaj roman, upravo odlično izmaštana “Polovica žutog sunca”, nigerijske književnice Chimamande Ngozi Adichie, navela me da i sama pokušam napisati ljubić na potki nacionalne turbulentne povijesti. Ono što me kod pisanja oduševljava, premda je to uistinu teška rabota, jest kako sve što čovjek rado čita, glazba koju rado sluša, stvaraoci kojima se divi, kako se sve to na neki način ulančava da bi stvorilo nešto novo.
Ako roman bude imao promociju na Visu, kako će ta ona izgledati?
Planiram promociju na Visu, u samom gradu Visu, odakle je moj nono, sljedeće godine. Vjerujem da će to biti u sklopu Viškog ljeta i da će se održavati na stubama pod crkvom sv. Ciprijana i Justine. Mirisna viška noć, po stubama sjedi mnogo ljudi, djeca se vrzmaju, brbljaju, dovikuju se, ljudi slušaju i ne slušaju, ližu se sladoledi, a nad nama moćno viško nebo posuto zvijezdama.
