– Rekla sam vam da predstava nije za mlađe od 14 godina – kazala je na izlazu iz Kazališta Mala scena ravnateljica Vitomira Lončar. “Slobodne ulice” Gordane Ostović doista nisu dječja predstava. Drama je nagrađena Nagradom Marina Držića i u kratkom roku je zaživjela u najboljim, komornim, uvjetima.
Redatelj Ivica Šimić izabrao je idealnu podjelu. Ronald Žlabur odlično se snašao u ulozi mladoga kriminalca, a njegov ženski parnjak, “sponzoruša” iz predgrađa, oblikovana je uz pomoć Csille Barath Bastaić (na slici). Obilje teksta glumci su u zajedništvu s redateljem ogolili na osnovne i bitne elemente stvorivši žive i očajne likove koji zaglavljeni u “slijepoj ulici” i nemaju nikakve prigode da se ostvare u životu. Scenografkinja Dinka Jeričević doslovce ih je posadila ispred betonskog, sivog zida, nalik negdašnjem berlinskom, smanjivši tako namjerice ionako malu scenu kako bi u zgusnutom prostoru glumci hvatali jedan drugome dah.
Danica Dedijer također je realističnim kostimima, koje je skladno prilagodila tijelima aktera, stvorila atmosferu bilo kojega grada u bilo kojoj „tranzicijskoj zemlji“. U tako klaustrofobičnoj situaciji publika suosjeća s likovima i dijeli njihove nemogućnosti.
“Čini mi se kao da neprestance vozim u kružnom toku, i nitko me ne želi prospustiti. Naposljetku, kad me propuste, uđem u slijepu ulicu, i tako neprestano”, ključna je rečenica komada koju izgovara mlada djevojka koja se odaje prostituciji kao pokušaju izlaska iz svijeta bijede i djetinjstva. Tema moderna, kao i način oblikovanja.
Mala scena otisnula je u svojoj biblioteci i “Ulice”, ali i dramu “Parsifal”, koja je također ovjenčana Držićem, pa poslije ove uspješnice, zacijelo, G. Ostović čeka nova praizvedba u nekom novom kazalištu.
