Dok Hrvatska debatira o zdravstvenom odgoju kao da se nalazimo u srednjem vijeku, ostatak zapadnog svijeta, ili bar njegov velik dio, tinejdžere već dugo tretira kao autonomna misleća i seksualna bića kojima ne treba pristupati kao da su maloumnici, već prepoznati njihove realne životne stilove i na taj im način pristupiti.
Svjetonazoru današnjih mladih prilagođava se i uvijek okretna industrija zabave, što je možda najbolje vidljivo po promjenama u svijetu komercijalnog američkog stripa, koji se već dugo ne može svesti na stereotip o muškarcu-superjunaku i njegovoj krhkoj, zaljubljenoj odabranici.
Superheroj, a crnac?
Ravnopravne, snažne ženske heroine u stripu počele su se pojavljivati ranih 1950-ih, a desetljeće poslije veliki je američki izdavač Marvel predstavio i Crnu Panteru, prvog superheroja druge rase koji nije bio tek karikaturalni dodatak bijelom superjunaku.
I prije tih prijelomnih trenutaka, kad su drugačiji heroji ulazili u stripovski mainstream, bilo je rodno i rasno osviještenih autora stripa. Često se strip čak koristio kao sredstvo promicanja ravnopravnosti, ali samo na marginama nezavisne umjetnosti jer tvrđavu bjelačkog vjerskog morala u komercijalnim je izdanjima čuvao pečat udruge Comics Code Authority, bez kojeg se nijedan ozbiljniji izdavač nije usudio izaći na kioske.
Comics Code Authority (CCA) osnovan je nakon velike javne debate koju je u SAD-u izazvalo objavljivanje knjige \"Seduction of the Innocent\" (Zavođenje nevinih), psihijatra Fredrica Werthama, koji je optužio stripove za promicanje socijalno neprihvatljivog ponašanja i upropaštavanje američke mladeži.
Moralna panika koja je zavladala nakon Werthamova strastvenog govora pred Komitetom za maloljetničku delinkvenciju američkog Senata potakla je izdavače da sami osnuju centralno cenzorsko tijelo koje će kontrolirati sadržaj stripova jer su bili svjesni da će u protivnom završiti pod državnom cenzorskom paskom.
Nepočudne riječi i aluzije
Neke od odredbi koje su u trenutku uvođenja cenzorskog pečata CCA 1954. godine postale dogma uključivale su apsolutnu zabranu prikaza oružja, zombija, vukodlaka, vampira ili kanibala, kao i zabranu bilo kakvih psovki, homoseksualnost, golotinju u bilo kojem obliku, zabranu riječi \"horor\" i \"teror\", seksualne aluzije, prikaze zavođenja ili ozljeđivanja...
Osim toga, CCA je određivao da se zločin smije prikazati isključivo u svrhu naglašavanja dobroga, da zločinci ne smiju biti prikazani na takav način da bi se prema njima mogla osjetiti ikakva simpatija ili suosjećanje te da dobro mora uvijek pobijediti, uz posebnu naznaku da policajci, suci i drugi javni službenici moraju uvijek biti prikazani tako da bude naglašena njihova pravednost i autoritet.
Utjecaj CCA bio je golem jer oglašivači nisu htjeli ulagati u stripove bez njihova pečata. To je dovodilo do apsurdnih situacija poput one kad je američka vlada od kultnog autora Stana Leeja naručila epizodu Spider-Mana koja bi progovarala o štetnosti droge, a koja je potom morala biti objavljena \"ilegalno\", tj. mimo cenzorske zabrane jer se nije uklapala u stroge odredbe CCA-a.
Uzevši u obzir takvu krutu regulativu, jasno je zašto u svijetu stripa dugo nije bilo moguće pronaći ništa osim nedodirljivog, bijelog, heteroseksualnog i neuništivog Supermena.
Je li to rezultiralo smanjenjem maloljetničke delinkvencije ili bilo kakvog drugog destruktivnog ponašanja? Naravno da nije. Ali zato je rezultiralo padom u prodaji stripa, zbog čega su se veliki američki izdavači polako počeli vraćati onome što publika traži.
Nije problem u stripovima
Potreba za pronalaženjem junaka s kojima se čitatelji, pogotovo mladi, mogu identificirati u posljednjih je nekoliko godina dovela do temeljitog redefiniranja većine velikih strip-serijala. Najradikalniju promjenu napravila je izdavačka kuća DC, koja je 2011. godine \"resetirala\" čitav svoj superherojski univerzum te počela objavljivati znatno izmijenjene likove. Gledajući njihovu Ženu-mačku koja je postala lezbijka ili \"novog\" Supermana koji je u mladosti imao problema s policijom, jasno je da su superjunaci na neki način odrasli, postali su likovi od krvi i mesa s kojima se lako mogu poistovjetiti mladi čitatelji.
Kontroverzni CCA ostao je u prošlosti zajedno s jednodimenzionalnim likovima koje je promovirao, no danas je za to malo koga briga. Jer čitatelji, ali i roditelji, napokon su shvatili – za delinkvenciju nisu krivi stripovi, nego društvo koje ima potrebu nalaziti žrtvene jarce u školstvu ili suvremenoj kulturi umjesto da se posveti problemima u vlastitim obiteljima.
