Dok se Istra bori s toplinskim valom, sušom i redukcijama vode, brojni Puležani i njihovi gosti osvježenje traže u kinima Pulskog filmskog festivala. Nakon otvaranja ratnim "Šestim autobusom" oca i sina Galića, u prestižnom večernjem terminu u Areni u nedjelju i ponedjeljak slijedila su dva mnogo vedrija filma: zagorska komedija "Nosila je rubac črleni" Gorana Dukića i vrlo uspjeli film o odrastanju "Ljeto kada sam naučila letjeti" Radivoja Andrića. Nešto mračniji tonovi na glavno festivalsko platno vratili su se sinoć psihološkim trilerom "Stric", koji je u Pulu stigao s nagradom s festivala u Karlovim Varima.
Andrija Mardešić i David Kapac svoj su dugometražni debi pripremali punih sedam godina, među ostalim uz mentorsku podršku Jana Fleischera i Răzvana Rădulescua, čije su scenarističke radionice pohađali. Rezultat je intrigantna, originalna priča koja se razmotava u slojevima, stalno nam nudeći nove detalje važne za razumijevanje radnje.
Film počinje užurbanim pripremama za dolazak strica iz Njemačke. U kući uređenoj u stilu osamdesetih čeka ga brat sa ženom i sinom, božićna se pečenka užurbano priprema, oblače se najbolji džemperi, no kada se stric napokon pojavi, sve djeluje ukočeno, inscenirano... Stric, kojeg fenomenalno glumi Miki Manojlović, stereotipni je hrvatski emigrant: opijen domoljubljem i osjećajem vlastitog uspjeha, obitelj svojeg brata tretira kao idiote kojima je vrijeme stalo u trenutku kada je on emigrirao. Obasipa ih darovima, baca vulgarne komentare, nećaka uči da pjeva hrvatske budnice, a čini se da polaže pravo i na bratovu ženu...
Oni podilaze svakom njegovom hiru, no čini se da nitko nije iskreno sretan što ga vidi. Gledatelj se pita ponižavaju li se toliko zbog financijske koristi ili pijeteta prema ekscentričnom rođaku, a tu je i mnogo bizarnih detalja, poput uloge već evidentno odrasloga nećaka kojeg svi tretiraju (a i on se tako ponaša) kao malo dijete. Kada stricu odjednom zazvoni mobitel, postaje jasno da naši protagonisti nisu u Jugoslaviji osamdesetih i da je u igri koju igraju nešto jezivo krivo.
U idućih sat i pol gledat ćemo sve mračniju verziju "Beskonačnog dana" u kojem se neugodan Božić ponavlja uz minimalne varijacije, dok očajni protagonisti maštaju o prekidanju začaranoga kruga.
Obitelj zatočenu s luđakom glume Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica, a kao četvrta članica obitelji nakratko će se pojaviti i Kaja Šišmanović. Njihovi dijalozi kratki su i drveni, kao da su stalno svjesni opasnosti koja vreba. Problem je filma što su takvi i kad ujaka nema. To bi se možda moglo pripisati autorskoj namjeri, ako su željeli prikazati kontinuitet traume i nekog oblika stockholmskog sindroma, ali nažalost ne pridonosi uvjerljivosti ključne, pozadinske radnje koju nam obitelj treba ispričati. Rečenice koje izgovaraju vjerojatno su puno bolje izgledale napisane nego što zvuče kad su izgovorene, što je šteta jer je upravo jezik mogao dodatno naglasiti kontrast situacija u kojima je antagonist fizički prisutan i onih u kojima se oko obitelji obavija njegova sjena.
Bez obzira na taj detalj, "Stric" je za sada najbolje iznenađenje ovogodišnjega festivala: svjež, intrigantan, hrabar žanrovski film na tragu švedskih krimića i grčkog weird wavea koji definitivno opravdava uložen javni novac i predstavlja nam novo, zrelije lice autorskog dvojca koji surađuje još od studentskih dana.
Ujedno je to groteskna osvetnička posveta svim usiljenim blagdanima koje su generacije tadašnjih Jugoslavena provodile s otuđenim članovima obitelji, glumeći najbolje verzije sebe prema nečijim tuđim kriterijima, a sezonski povratnici iz zapadnih zemalja razmetljivo su gradili mit svoje superiornosti, također igrajući ulogu sebe kakvi bi htjeli biti da nisu – najobičniji bauštelci.
Nacionalizam glavnog negativca također je suptilno, ali pametno obrađena tema jer navodi na promišljanje kakvi su to bili likovi koji su se devedesetih vratili "graditi Hrvatsku" i kakvu su ideju o nama imali.
Za kraj, ne manje važno: ovo je jedan od filmova koji idejom i izvedbom lome uvriježene predrasude o hrvatskome filmu, zbog čega zaslužuje nekoliko Arena.
