Iako je predsjednik Josipović na otvaranju ZagrebDoxa otvoreno rekao da ga ne zanima dokumentarni film, iznimna posjećenost ovogodišnjeg festivala dokazala je da ostatak hrvatske kulturne javnosti i te kako zanima dokumentarni filmski izričaj.
Posljedica goleme popularnosti dokumentaraca, za koju su u svijetu zaslužni redatelji poput Michaela Moorea, a u Hrvatskoj nezavisni festivali koji ravnopravno prikazuju dokumentarnu formu, rezultirala je mnoštvom novih, autorskih dokumentaraca koje snimaju hrvatski redatelji.
Mladi kreativci okupljaju se oko Olivera Sertića, koji je s petero kolega osnovao produkciju Restart, a potom i prvo dokumentarno kino, ujedno jedino u ovom dijelu Europe! Dokukino Croatia smješteno je u zgradi Croatia filma u Katančićevoj 3. U Jugoslaviji je služilo kao cenzorsko kino, a danas pruža utočište gledateljima potpuno suprotnima od krutih partijskih poslušnika. U 376 udobnih kinofotelja uglavnom su zavaljeni mladi, obrazovani ljudi, a dolaze im i profesori s Akademije dramskih umjetnosti. Ipak, situacija je daleko od idilične.
– U 2010. planiramo prikazati 150 filmova. Ako se stav gradskih vlasti uskoro ne promijeni, morat ćemo staviti ključ u bravu. Na zadnjem natječaju Grada Zagreba dobili smo 30 tisuća kuna. Od tog novca moramo pokriti i hladni pogon, posebne programe, opremu, radnike... Realno, 30 tisuća kuna može namiriti šest tjedana rada, ali nikako cijelu godinu. Ako se nešto ne promijeni, mi ćemo uskoro zatvoriti kino – upozorava Inja Korać.
Nevjerojatno je da su udruge koje nemaju vlastiti prostor niti redoviti program, nego jednom mjesečno donesu sprženi DVD projekcionistu u kino Europa, na istom natječaju dobile dvostruko veće iznose od Dokukina. Neusporedivo su bolje financirana i kina koja vrte igrani film. Da apsurd bude veći, u narativnom objašnjenju budžeta upravo je Dokukino istaknuto kao hvalevrijedna inicijativa!
– Mi bismo prihvatili da dokumentarni kino nije javna potreba grada Zagreba kada bi nam to netko otvoreno rekao. Ovakvim dvostrukim signalima samo skreću pozornost na nedostatak kriterija pri dodjeli sredstava – objašnjava nam koordinatorica kina.
Ništa bolje ne stoje ni drugi dokumentarni projekti. Dok Hrvatski audiovizualni centar za igrane filmove izdvaja milijune, najveći iznos dodijeljen dokumentarnom filmu prošle je godine iznosio tek 120 tisuća kuna.
– To može biti dovoljno za film od 20 minuta, a oni su ih dali cjelovečernjem projektu – objašnjava producentica Vanja Jambrović.
Kaže da se producenti moraju okrenuti drugim izvorima financiranja, no to je nezgodno jer pokrovitelji ne vide interes u dokumentarcima. Drugi logičan partner bila bi televizija, ali s njima je koprodukcija gotovo nemoguća. Urednici privatnih televizija ne žele da gledatelji umorni od posla u njihovu programu “gledaju tuđu muku”. S urednikom Dokumentarnog programa HTV-a Mirom Brankovićem, koji zbog zakonskih odredbi mora imati i takav sadržaj, nemoguće je dogovoriti sastanak. Redatelj Boris Veličan zbog toga je jednom podigao šator i spavao pred HTV-om, čekajući da ga prime na razgovor.
Javna televizija bez kontrole
– Mi od njih ne tražimo novac, nego vrlo banalne stvari. Recimo, Goran Dević snima film o sisačkoj Željezari, pa trebamo dozvolu za korištenje arhivskog materijala i rasvjetu, koju bismo posudili na pet dana. Nakon godinu dana natezanja, još uvijek nemamo potpisan koprodukcijski ugovor! Ako u tome ne uspijeva najnagrađivaniji mladi dokumentarist, osvajač Arene za režiju filma “Crnci” 2009. godine, kako će tek biti nekom manje iskusnom? – pita se Vanja Jambrović.
Tekst u cijelosti možete pročitati u subotnjem broju Večernjakova priloga Obzor.
