Nacisti počinju svoj krvavi pir, ali Berlin još živi životom kozmopolitskog velegrada. Jedna ljubavna priča koja postaje trokut jer jedan od njezinih junaka voli i žene i muškarce, a uz njih su tu i slikoviti likovi iz Kit Ket kluba.
Drama s pjevanjem
Veliki dio svijeta u ovih nekoliko rečenica prepoznaje slavni mjuzikl Cabaret, a za to je najzaslužniji genijalni koreograf i redatelj Bob Fosse i njegov film iz 1972. godine koji je Lizu Minnelli lansirao među zvijezde. A kako izgleda hrvatska verzija tog slavnog mjuzikla, koji je nastao po motivima drame Johna van Drutena “I am a camera”, tj. glazbenoj adaptaciji romana Christophera Isherwooda “Goodbye to Berlin”, Zagrepčani će vidjeti u subotu 26. svibnja na premijeri u kazalištu Komedija.
– Svaki je mjuzikl uvijek izazov jer od izvođača traži i glumu i pjevanje i ples te veliku koncentraciju da se sve to ujedini – rekao je na sinoćnjoj probi dirigent Dinko Appelt te objasnio:
– Ovdje je glazba vrlo “pitka”, to su songovi koje svi dobro poznaju. Glazba je zapravo tu da rastereti te tragične događaje jer iza sve te seksi vrckavosti Cabareta krije se teška i tragična priča. Zato ja Caberet nazivam dramskom pričom s pjevanjem.
A u utorak navečer, kada smo gledali jednu od posljednjih proba Cabareta, već s prvim taktovima glazbe bilo je jasno da predstavu nosi golema energija njezinih junaka. Prvi na sceni je Dražen Čuček u ulozi cabaret-majstora, očito spreman za novu ulogu koja će obilježiti njegovu glumačku karijeru. Zvijezda je kluba Renata Sabljak, a njezina ljubav, zbunjeni Amerikanac, Ronald Žlabur. To je tek udarni trio velike ansambl-predstave u kojoj znatan dio posla pada i na leđa baletnog ansambla Komedije koji na scenu doslovno upleše iz gledališta .
Težak rad na mjuziklu
U autorskoj ekipi predstave su i scenograf Ivo Knezović, koreografkinja Petra Hrašćanec (koja prvi put radi ovakvo što) i kostimografkinja Mirjana Zagorec, a svi oni pozivaju publiku da dođe vidjeti hrvatsku verziju poznate priče u kojoj je svaki od sudionika doslovno dao sve od sebe. A taj veliki trud uložen u rad na predstavi potvrđuje i redateljica Dora Ruždjak Podolski:
– Meni je ovo četvrta predstava u Komediji, a vraćam im se svake tri godine. Priznajem da jako volim ovaj ansambl jer su idealni za ovu vrstu kazališta. A već sam sama sebi dosadna jer stalno ponavljam koliko je teško raditi mjuzikl. On traži glumačku preciznost, veliku emotivnost i metronomsku točnost svake pojedine scene.
Objašnjavajući kako svatko na sceni mora imati dramsku, plesačku i glazbenu sigurnost, redateljica kaže kako tu nema mjesta improvizaciji. Spoj svega toga traži puno živaca i energije, a prednost Komedije je u tome što taj ozbiljni zadatak nose kućne snage samog kazališta.
Kao i obično kod naših umjetnika - ništa svoje, ništa kreativno, samo bljedo kopiranje onoga što je već netko uradio - pa još usput i \"pljunu\" na Lisu MInelli jer je previše \"revijalna\". Jad i bijeda. Želi Bože i njih i one koji će platiti ulaznicu da bi ih gledali.