Kada je prije nekih četrdesetak godina prva rock-opera s ovih prostora, Krajačev, Metikošev i Prohaskin “Gubec beg” izvođen u Lisinskom, bio je to spektakl koji je čak 212 puta napunio dvoranu s gotovo dvije tisuće mjesta. Današnja je situacija totalno drukčija. Zagrebačka Komedija mora se zadovoljiti malom podstanarskom scenom na Kaptolu na koju treba strpati i zagorske pobunjeničke kmetove (dio ih se možda bavio i mljekarstvom), ali i feudalnu vojsku koju su predvodili tuđi, pa i mađarski vlastelini (svaka sličnost s MOL-om je potpuno slučajna). Stoga i ne čudi da je uprava odustala od scenografije te upriličila poluscensku izvedbu u kojoj zbor statira, ali, Bogu hvala, orkestar ipak svira uživo. U takvim produkcijskim uvjetima teško je govoriti o režiji predstave, koju i ovog puta potpisuje nezaobilazni Vlado Štefančić, ali se i te kako može govoriti o pjevanju, a pomalo i o glumi. Jer baš su pjevači (gluma je tu zbog skučenosti scene i drastičnog šparanja ipak u drugom ili trećem planu) oni koji su uz muzikalnog dirigenta Veseljka Barešića oživjeli Metikoševu i danas uzbudljivu i životnu partituru.
U prvom se redu to odnosi na Vandu Winter kao glasovno moćnu i strastvenu, ali i eteričnu Janu koja se, htjela to ili ne, mora boriti s kreacijom koju je za sva vremena zacementirala Josipa Lisac. Izvrstan joj je partner Maksim Hozić u ulozi Đure Mogaića s milozvučnim i pokretnim tenorom. A kada se ljubavnom paru pridruže jaki glasovi Đanija Stipaničeva kao dostojanstvenog Gupca, Ervina Baučića kao mudrog starog Jurka, Adalberta Turnera kao neobuzdanog Tahija te veterana i sjajnog glumca Borisa Pavlenića kao fiškala, glazbeni užitak ne izostaje. Treba pohvaliti glasovno uvjerljive Hrvoja Banaja, Gordana Grnovića, Božidara Peričića, Borisa Barberića i Dragana Peku te Tahijeva slugu Darija Došlića koji, koliko je to moguće u datim uvjetima, dinamiziraju predstavu. Na sceni Komedije doista nema mjesta za rasno uprizorenje stubičke bitke. No, možda nas može utješiti činjenica da ništa stvarnije nisu ni scene bitaka iz televizijskog “Sulejmana Veličanstvenog” na koje su, navodno, potrošeni milijuni eura. E da je i stoti dio tih milijuna dopao Komediju, možda bismo suvremenog “Gubec-bega” gledali na Laništu, a ne na skučenom Kaptolu.
Gubec Beg treba pogledati, pa makar tako oskravljeno (nikakve kritike Komediji ili sudionicima predstave, to je vise kritika drustvu i vremenu u kojem se nalazimo) Produkciji treba skinut kapu sto su u ovom vremenu besparice imali muda to i ovako izvest