Hrvatsko kazalište dotaklo je dno. I ne, nije za to kriv ni koronavirus ni tužna činjenica da ispraćamo već drugu godinu u kojoj baš ništa nije normalno, čak ni to što nam nezavisna scena „glumi“ Indijance iz loših stripova koji, skrivajući se u močvari, dišu na slamčicu. Za srozavanje kazališne umjetnosti kriva je u prvom redu politika, a zatim društveno ozračje koje toj istoj politici ostavlja prostor da čini što ju je volja. „Ne treba bježati od toga da politika bira intendanta“, rekla je Iva Hraste-Sočo u prvome medijskom istupu nakon što je izabrana za novu intendanticu HNK Zagreb, čime je kazalište, ali i kulturu u cjelini, vratila u najcrnje dane kada su o svemu odlučivali centralni komiteti i crvene partijske knjižice. Razlike zaista nema, ama baš nikakve, jer u tako postavljenom sustavu odlučivanja može na nekom našem kazališnom natječaju konkurirati najveći svjetski stručnjak, iza kojeg je karijera na Broadwayu ili West Endu, ali čemu trud, svjetski uspjeh, kazališni hitovi i zarađeni milijuni kada nema odgovarajuću stranačku iskaznicu i strateški raspoređene prijatelje... Dok je takvih i samo takvih (pogledajte što se sprema ZKM-u) izbora ljudi koji vode najveća hrvatska kazališta, izvanredni kazališni dosezi ostaju tek sretna slučajnost i trud pojedinca, a ne rezultat dubljeg promišljanja, istinske kolektivne kreativnosti ili (ne daj Bože) sustavne repertoarne politike. Ono što najviše plaši u svemu tome jest želja da se pogaze „bivši“, nevjerojatna potreba da se negira vrijednost svega što je bilo prije. Tako je, primjerice, već počeo orkestrirani napad na Balet HNK Zagreb, uz nevjerojatnu tvrdnju da ga od prosinca 2014. godine vodi čovjek koji mrzi klasični balet. A to je ravnatelj Baleta Leonard Jakovina, koji stoji iza prvog zagrebačkog baleta – „Smrt u Veneciji“ Valentine Turcu – koji je ušao među pet najboljih europskih baleta, baš kao što je prvak Baleta HNK Zagreb Takuya Sumitomo svojom ulogom ušao među pet najboljih muških uloga. No to su „tempi pasati“ za one koji olako brišu činjenice i tuđa dostignuća u zemlji u kojoj ministrica kulture ne vidi ništa sporno u tome da balerine HNK Rijeka, prije jutarnjeg “classa”, čiste garderobe i tuševe, jer su na tom poslu “volonterke“.
1. "Moby Dick" Teatro dei Venti, Modena/Festival svjetskog kazališta
Bio je to istinski kazališni spektakl, glumci, akrobati, plesači, bubnjari, graditelji... ispred zgrade HNK Zagreb podigli su mitski brod iz legendarnog romana o lovu na kitove, brod koji se na kraju priče pretvara u kita samog, mitsku neman koja guta sve pred sobom. Redatelj i njegovi izvođači „preveli“ su roman Hermana Melvillea u čiste emocije. Bila je to predstava koja će se dugo pamtiti, ona kojom je počelo 19. izdanje Festivala svjetskog kazališta. I predstave koje su slijedile opravdale su renome ovog festivala.
2. Reakcija ADU na "Nisam tražila"
Nije to bio kazališni događaj, ali bio je važan za sve žene u svim hrvatskim kazalištima, za sve glumice, pa i djevojčice kojima je „biti glumicom“ tek san koji sanjaju s barbikom u ruci. Nakon što je u Srbiji eksplodirala priča kada je 26-godišnja glumica Milena Radulović javno iznijela da ju je silovao redatelj i vlasnik glumačke škole Miroslav Mika Aleksić, lavina se prelila i na Hrvatsku. Na pokret „Nisam tražila“ promptno je reagirala ADU i tadašnja dekanica Franka Perković Gamulin. Zbog ostalih fakulteta, zbog svih kazališta i društva koje napade na žene još uvijek doživljava kao folklor, ovo je reakcija po kojoj se pamti 2021.
3. "64", autorica Tena Štivičić, režija Arija Rizvić/Drama HNK Zagreb
Još jednom sjajnom dramskom tekstu Tena Štivičić otvara mnogo tema među kojima je umjetna oplodnja samo vrh ledene sante. Opisuje ona naše društvo i sve što stavlja pred žene, propituje zašto je i u 21. stoljeću „bogohulno“ kada žena sebi i drugima prizna da ne želi dijete. U solidnoj režiji mlade Arije Rizvić, kojoj je to bio debi u HNK Zagreb, zablistala je Olga Pakalović u glavnoj ženskoj ulozi, iznova dokazujući da je jedna od vodećih hrvatskih glumica. Partner joj je nadasve pouzdani Igor Kovač, također u ulozi za pamćenje.
4. "Ja sam ona koja nisam", autor Mate Matišić, režija Paolo Magelli/ZKM
"Ja sam ona koja nisam“, nova drama Mate Matišića, svojevrstan je pandan „Ljudima od voska“, drama ista po formi (tri jednočinke povezane u čvrstoj cjelini), ali ona je svojevrsna oda ženama. Autor kroz svoje priče i kroz svoje junakinje postavlja pitanje koje bi nas sve trebalo duboko brinuti: kako je moguće da je svijet prepun sretnih djevojčica i nesretnih žena. Njega zanima ono između, što to u životu pođe po zlu. Redatelj Paolo Magelli njegov svijet, koji se grana od krupnih kriminalaca do lažno sretnih građanskih domova, priča vizualno dojmljivim slikama, a dugo će se pamtiti Milivoj Beader u ulozi Jerkice
5. "U agoniji", autor Miroslav Krleža, režija Ivica Buljan/Drama HNK Zagreba
Dvije večeri zaredom, dva puta Krleža – drame „Aretej“ i „U agoniji“. Bio je to pothvat Drame HNK Zagreb, na čelu s redateljem Ivicom Buljanom, od kojeg će se pamtiti drama „U agoniji“, novo čitanje Krleže u kojem se nije pobjeglo od erupcije strasti i putenosti, koje tako snažno erumpiraju kroz tzv. salonsku dramu velikog književnika. Dokazao se tu Buljan kao naš najpouzdaniji suvremeni „krležijanac“ u predstavi kojoj „atomski pogon“ daju glumačke energije. U prvom je planu Nina Violić kao barunica Lenbach, a ljubavni trokut koji vodi u propast zatvaraju Livio Badurina i Krešimir Mikić.
6. Zagrebački festival monodrame/Teatar Gavran
Čak i pod koronavirusom, iako s odgodom, Zagreb je dobio novi festival – Festival monodrame. I da bi uspjeh bio to veći, iznjedrilo ga je izvaninstitucionalno kazalište – Teatar Gavran. Otkrili su pri tome i novi, komorni izvedbeni prostor – Uraniju, na mjestu nekadašnjeg kina Partizan, prostor koji je sam sebe nazvao prostorom kreacije. Festival je dokazao da je upravo najteži oblik glume procvjetao u doba korone, a prvi je pobjednik mladi Eugen Stjepan Višić s monodramom „Ljubavno pismo ili ljubav koja se još nije dogodila“, glumac čije ime vrijedi zapamtiti.
7. "Žena popularnog pokojnika", autor Filip Šovagović/Teatar &TD
Kako godine prolaze, Filip Šovagović postaje sve zanimljiviji i moćniji kazališni autor. Potvrdio je to svojim velikih – i autorskim i redateljskim – povratkom u Teatar &TD, iz kojeg pamtimo neke od njegovih najvećih glumačkih kreacija, novom dramom koja tematizira život jedne obitelji između tri rata na ovim našim prostorima, u kojima Šovagović „na glavu“ okreće sve postulate života – i teatra. Njegov je popularni pokojnik živ do kraja drame, popularan zbog tuđeg rada (kako moderno!), a zajedno sa sinom teški ovisnik. Drama koju morate vidjeti zbog apsurdnosti, ludizma i sjajnih glumaca koje predvodde Nina Violić i Damir Klemenić.
8. "Drama o Mirjani i ovima oko nje", režija Ivor Martinić/Teatar &TD
Teatar &TD zaslužio je još jedno mjesto na ovoj listi najboljih, i to zbog novog čitanja stare drame Ivora Martinića. Autor se vratio svom djelu, koje ga je proslavilo u cijeloj regiji, a glumice Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović uspješno su nastavile niz koji je prije 11 godine započela Mirjana Karanović. Sve tri glumice ovoga puta glume i Mirjanu i njenu kćer i njenu majku te je tako ovo djelo postalo moćna ženska minijatura koja govori o problemima žena današnjice.
9. "Matijaš Grabancijaš dijak", autor Tituš Brezovački, režija Krešimir Dolenčić/HNK Varaždin
Ovom je predstavom HNK Varaždin doslovno poharao Nagradu hrvatskog glumišta 2021. godine osvojivši, između ostalog, dvije najvažnije nagrade: za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju režiju. Komedijom napisanom davne 1803. godine s kazališne je scene, sasvim svježe i suvremeno, zazvonio kajkavski, a djelo ćemo pamtiti i po ulozi mlade Dee Presečki. Dolenčić je opet pokazao kako se radi s mladim, tek diplomiranim glumcima i kako se njihovi nevjerojatni potencijali čine vidljivima u cijeloj zemlji. Naravno, i Dea je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu mladih umjetnika do 28 godina.
10. Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto
U dugoj godini pandemije koronavirusa održala su se oba slavna hrvatska ljetna festivala. Neki će reći da su to festivali samo kako bi se održali brojevi godina koje protječu, ali treba im odati priznanje jer ne samo da su se održali u nikad lošijim okolnostima nego su svojom orijentacijom prema domaćim kreativnim snagama (jer, ruku na srce, u pandemiji je nevjerojatno teško organizirati gostovanja velikih stranih imena) koliko-toliko olakšali preživljavanje umjetnika. Unatoč svemu i Dubrovnik i Split pokazali su da čeeznu za „starim normalnim“.
