Nogometna utakmica Poljska – Brazil otvara Svjetsko nogometno prvenstvo uoči Drugog svjetskog rata. Povijest je pamti kao nevjerojatan sportski okršaj u kojem je Poljska izgubila unatoč tome što je njen najbolji igrač Ernest Wilimowski zabio četiri gola. Kod Miljenka Jergovića – koji je “Wilimowskog” pisao 2010. i 2011. godine, da bi u nastavcima bio izveden na Drugom programu Radio Beograda i tek se sada pojavio kao omanji roman u izdanju Frakture (urednik Seid Serdarević, 119 kuna) – nogomet je samo okvir za još jednu priču o ljudima koji kroz život kroče znajući za svoj ograničen rok trajanja. Takav je, naime, dječak koji umire unakažena tijela, izjeden TBC-om kostiju, zbog kojeg njegov otac, umirovljeni poljski profesor, u hotel izgubljen u brdima iznad Crikvenice dovlači nevjerojatnu radijsku antenu kako bi dječak u kolicima slušao prijenose nogometnih utakmica.
I kako to kod Jergovića obično biva, “Wilimowski” je priča o bolesti, ali i nadi, o tome da je zbog nogometa moguće snivati najljepše snove, o ocu koji ne zna voli li ili ne podnosi svoje teško bolesno dijete. Priča je to i o godinama u kojima se avet nacizma nadvija nad Europu i stoga glavni likovi nimalo slučajno na brda uz Jadran dolaze iz Poljske. Ma koliko Hitler zveckao oružjem, oni ne vjeruju u bjelodanu činjenicu da je još jedan Veliki rat (jer takav je za njih samo Prvi) uopće moguć.
“Wilimowski” tako postaje i moćna metafora nas koji smo na Balkanu gledali u sve što nam se sprema, ali jednostavno nismo vidjeli. Uz sve to sjajne stranice Jergović piše upravo o radijskom prijenosu mitske utakmice. One tako postaju oda nekim izgubljenim vremenima u kojima je pričanje priča bilo značajnije od gledanja tih istih priča, koje nam je donijela televizija ili bespoštedne potrošnje istih koju nam nameće internetsko doba. Dok čitate Jergovića, jasno vam je što smo izgubili. I u pričama i ljudima.
