Gitarist John Frusciante vratio se u bend nakon 16 godina (ponovnog) izbivanja i to je vjerojatno najveća vijest novog albuma “Love Unlimited” Red Hot Chilli Peppersa. Frusciante se još jednom vratio kako bi pomogao pojačati još jedan uzlet benda, kakav se dogodio sa zadnjim albumom na kojem je sudjelovao (fenomenalni četverostruki “Stadium Arcadium” iz 2006., ili još prije, 2002. na “By The Way”.
U svemu ostalome Red Hot Chili Peppers provjerena su mašina koja nakon stanke od šest godina nakon posljednjeg albuma nema namjeru, a ni razloga, radikalno mijenjati svoj radni koncept. Dapače, bili su dovoljno radikalni u početcima kada su ključnim albumima poput “Blood Sugar Sex Magik” uspjeli promijeniti američki i svjetski rock mainstream i uvesti dašak organske svirke i autorskog pomaka skupa s novom generacijom grunge bendova, koji su, mada su bili klinci, sedamdesete promatrali kao glavnu sviračku inspiraciju.
Čak i na “Love Unlimited” (Warner/Dancing Bear) Anthony Kiedis u tekstu pjesme spominje koliko je bila dobra glazba u sedamdesetima, a kao maksimalno uigran i provjeren bend Peppersi u 17 novih pjesama uspijevaju pokazati gdje su korijeni inspiracije, krećući se između funk-rocka, ugođajnih balada s prepoznatljivim Fruscianteovim akordima provučenima kroz flanger pedalu ili povremenih kraćih jam-sessiona s ukusnim solo dionicama, ali u manjim količinama nego na pozornici.
S producentom Rickom Rubinom koji je zamijenio zadnjeg producenta Danger Mousea, vratio se i klasičniji, organski zvuk u kojem ovaj puta nema eksperimenata i zvučnih eskapada, do te mjere da “Let’em Cry” zvuči kao “Miss You” Stonesa, a završna “Tangelo” kao da je sišla s repertoara Beatlesa. od početka do kraja albuma sjajni instrumentalisti s lakoćom postižu dinamiku i puni zvuk, a Fruscianteove gitare “plivaju” po zvučnicima na temeljima ritam sekcije Flea – Chad Smith. Sad se i oni svi skupa osjećaju kao veterani koji nakon 35 godina megauspješne karijere trebaju sačuvati stečene pozicije, a ne otvarati nove puteve u glazbi.
No, čak i uz tu pretpostavku da ste mogli očekivati baš ovakav album, odlična svirka i mašinerija Peppersa uspijeva vas uvjeriti u vlastitu priču. Zapravo se radi o dvostrukom vinilnom albumu, objavljenom zadnjeg dana ožujka, čijih sedamnaest pjesama idu ruku pod ruku s marketingom skorašnje europske turneje koja bi nakon dvije godine pandemije trebala donijeti sreću na lica stadionske publike.
RHCP jesu stadionski bend, ali to ne mijenja situaciju da su osim izuzetne sviračke podloge sposobni na tim istim stadionima, kao i na novom albumu, opet udariti svoj vlastiti pečat povijesti rock-glazbe. Frusciante se tu pokazuje uvijek dobitnom kombinacijom, mada sam bio prilično zadovoljan kako ga je gitarist Josh Klinghoffer zamijenio na albumima “I’M With You” i “The Getaway” i pripadajućim turnejama. Dapače, predložio ga je sam Frusciante, a prijatelj benda uklopio se kao više kao art-rock pojava sličnija Adrianu Bellewu ili Robertu Frippu nego tipičnoj rock gitarističkoj tutnjavi sigurnog tona kakvu prakticira Frusciante.
Dva nastupa RHCP-a s Klinghofferom koja sam krajem 2011. gledao u pariškoj dvorani Bercy bila su mi najbolja od njih, možda i stoga što je kao predgrupa svirao Femi Kuti, kojemu se na pozornici pridružio Flea, a zatim se i Kuti sa saksofonom vratio na biseve Peppersa. Sve skupa bio je trosatni hepening i slavlje ritmički poticajne glazbe u kojoj su samo potpuni skeptici mogli naricati nad izostankom Frusciantea. Iduće godine došli su i na zagrebački Hipodrom, ali uz nešto kraće trajanje koncerta na otvorenom pred nekoliko desetaka tisuća posjetilaca nije se mogla ponoviti magija dvoranskih nastupa.
Dakako, upravo za koncerte Frusciante je magnet i poput slobodnog konja u trku ključan dio klasične postave benda, a i na “Love Unlimited” donio je dovoljno finih gitarističkih poteza i pjesama koje je supotpisao s članovima benda, te vratio više “safta” i jednostavnosti u zvuk Peppersa. Nešto mekša produkcija i dosta pjesama srednjeg tempa i balada na “Love Unlimited”, s dovoljnom dozom tema pogonjenih tipičnim funky-rukopisom Fleae na bas gitari, govori da su sofisticiranim i mirnijim albumom RHCP ugodno zavaljeni u svoje fotelje, ali i spremni pokazati koliko je “klasik-rock” špranca poticajnija kad je prakticiraju ovakvi maheri.
