Dva dana nakon svojeg slavnog supruga Joela Coena, na Lopud je došla podjednako slavna Frances McDormand, američka karakterna glumica poznata po filmovima kao što su “Fargo”, “Spaliti nakon čitanja”, “Tri plakata izvan grada” i nedavni “Nomadland”. I prije njezina dolaska, novinare se upozoravalo da ova četverostruka oskarovka ne daje intervjue i ne pozira fotografima pa čak ni onima najvećih svjetskih medija. Na otok je došla u četvrtak navečer, taman na svoj 65. rođendan, i bacila se razdraganom Coenu u zagrljaj kao da se nisu vidjeli stoljećima. Nerazdvojni par, otkrit ćemo kasnije, nije se susreo samo tri tjedna.
Od tog trenutka više nije bilo šanse vidjeti ih jedno bez drugoga, pa je Coen sjedio i u prvom redu njezina dvoiposatnog majstorskog predavanja, u kojem je s mladim filmašima podijelila brojne detalje iz svoje bogate karijere. I to je predavanje, nažalost, bilo pod strogom zabranom snimanja i prenošenja, no s velikom glumicom uspjeli smo neformalno porazgovarati po izlasku iz dvorane. Pitali smo je čemu takav zazor od medija, a njezin odgovor bio je daleko od umišljene dive kakvom su je mnogi zbog medijskih restrikcija zamišljali.
– To nije zazor od novinara, nego od izloženosti. Slava je najgore što se glumici može dogoditi. Deset godina nikome nisam davala intervjue jer više nisam mogla podnijeti da me nepoznati ljudi zaustavljaju gdje god da se pojavim, da slikaju selfije sa mnom a da me ne pitaju... Usred pandemije u New Yorku mi je prišao nepoznati muškarac i krenuo me grliti. On je možda mislio da grli neki sebi dragi lik, ali taj lik je bio u mojem tijelu i ja sam se osjećala iznimno neugodno. Zbog takvih stvari željela sam, barem u jednom dijelu svojeg života, postati malo nevidljivija – rekla nam je glumica, koja se sve češće upušta i u producentske vode. Producirala je seriju “Olive Kitterige” i nagrađivani “Nomadland”, a trenutačno završava moćnu priču o žrtvama seksualnog nasilja u zatvorenoj ultravjerskoj zajednici, u kojoj iznova ima i jednu od glavnih uloga.
– Ispada da produciram filmove kako bih u njima glumila, što je djelomično točno, ali puno mi je važnije što mogu otvarati prilike mlađim autoricama. Režija je još uvijek dominantno muški posao, a sve što sam do sada producirala režirale su žene. Osobno se tog posla ne bih primila jer živim s majstorom zanata, gledajući kako on radi i pomiče granice svjesna sam da bi sve što ja napravim djelovalo kao loša igra. Kao producentica sam dobra, ali i nemilosrdna – povjerila nam je Frances McDormand.
Govoreći o svojem senzibilitetu, rekla je da se oduvijek vidjela kao kazališna glumica, a iz kazališta nosi i potrebu za zajedništvom i solidarnosti koje u filmskom svijetu često nedostaje. Možda baš zato s braćom Coen već desetljećima gradi filmsku priču koja u mnogim aspektima podsjeća na intimnu, snažno povezanu kazališnu trupu.
