Prošli je tjedan na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti vladalo
veliko uzbuđenje. Branko Lustig, osvajač Oscara za filmove “Gladijator”
i “Schindlerova lista”, održao je niz predavanja u sklopu kolegija
filmska produkcija – studija slučaja.
U maloj dvorani u podrumu zgrade okupio se zavidan broj studenata, a na
predavanja su došle i direktorica Eurokaza Gordana Vnuk, fotografkinja
Sandra Vitaljić te producenti nekoliko domaćih festivala. Vitalni
Lustig na predavanjima je šarmantan i beskrajno zanimljiv pa uspijeva
održati odličnu atmosferu u prilično lošim infrastrukturnim uvjetima.
U petak je usred predavanja došao dekan i popravljao nam ventilaciju,
no to je podrum i ondje je vrlo teško disati. Ipak, sve je uredno i
čisto, a studenti su jako zainteresirani. Nakon tri sata predavanja
bude im žao što završavamo. Možda je to zato što sam odlučio da neću
govoriti o teoriji, već pokušavam na njih prenijeti dio stvarnog
iskustva koje sam prikupio u zadnje 53 godine. Najvažnije je da nauče
kako stvaranje filma nije akademski posao, u njemu je najvažnija
praksa. Situacije se vrlo često ponavljaju.
• Vama se nekoliko puta dogodilo da
tražite statiste po logorima...
Tri sam puta ‘uvozio’ statiste. Prvi smo put iz tranzitnog logora u
Beču dovezli autobuse pune starih Židova na snimanje u Osijek. Za
“Schindlerovu listu” trebali smo mnogo obrezanih statista za scenu kada
logoraši goli trče oko liječnika.
Predlagao sam da šminkom “dotjeramo” njihove penise, no Spielberg je
odbio.
Srećom, muslimani su također obrezani, a u Varšavi su tada bile barake
izbjeglica iz Sarajeva. Dogovorio sam da dođu u Krakov glumiti nage
Židove u zamjenu za hranu i dva televizora. U Maroku smo, pak, snimali
“Black Hawk Down”, no fizionomija tamošnjih crnaca nije bila dobra.
Morali smo ih dovesti iz Somalije.
• “Black Hawk” bio je vaš najteži
projekt?
Sigurno jedan od najtežih zbog loše političke situacije i velika
siromaštva. Za snimanja iselili smo stanovnike iz jednog dijela grada i
ondje smo snimali rat. Izbijale su čitave pobune. Vojnici nisu htjeli
stajati na oluji, građani nisu htjeli izaći iz kuća... Potkupljivao sam
ih cigaretama. Jednom smo čak morali izvesti tenk na ulicu jer je
guverner želio zaustaviti snimanje.
• U “Gladijatoru” vam se, pak,
dogodila smrt važnoga glumca...
Nažalost, Oliver Reed mnogo je pio pa je doživio infarkt usred
snimanja. To je bilo vrlo nezgodno. U kasnijim scenama glumio je
dvojnik na čije smo tijelo u postprodukciji lijepili Reedovu glavu, a
dijaloge smo sklepali iz neiskorištenog materijala.
• Nedavno ste organizirali dolazak
Orlanda Blooma u Hrvatsku.
U to sam se uvalio zbog prijateljstva. Orlando Bloom me malo iskoristio
da ga spojim s ekipama u Hrvatskoj i Sarajevu. Ja neću formalno
sudjelovati u projektu, to više što na zimu želim otići u Los Angeles
da sve pripremim za svoj dolazak u Hrvatsku. U svakom slučaju na
snimanjima u Zagrebu i Splitu moglo bi napokon biti prilika za hrvatske
glumce.
• Niste oduševljeni situacijom u
hrvatskom filmu?
Nisam, nimalo. Nema dovoljno novca, ali ni dovoljno kvalitetnih
projekata. To povlači jedno drugo. Redatelji ne mogu raditi dobre
filmove ako moraju misliti na budžet. Zato im trebaju producenti.
• Kako dovesti kapital u Hrvatsku?
Treba raditi koprodukcije. Pisati kvalitetne scenarije koje razumije
publika iz svih zemalja. Ove filmove kao što je “Kino Lika” ni Hrvati
ne razumiju. Srećom, Rajko Grlić sada snima film koji financiraju iz
čitave regije. Ako imaš dobar projekt, naći ćeš dovoljno novca.
• Može li dolazeća recesija to
pokvariti? Za filmove se dižu golemi krediti...
Dizat će se i dalje! Čim se pojavi kriza, ljudi nagrnu u restorane,
kino i kazalište. A banke moraju vrtjeti kapital i zato će nastaviti
davati novac producentima. Za film se ne treba bojati.
• Što se događa s Jewish film
festivalom?
Od iduće godine zvat će se Zagrebački židovski filmski festival.
Odvojili smo se od središnjice u Londonu i postali potpuno samostalni.
Festival će trajati pet dana, a počinje 24. svibnja u kinu Europa. Bit
će tu odličnih filmova iz čitavog svijeta, a ne samo iz Izraela.
Posebno ističem film “Dječak u prugastoj pidžami”.
Mislim da je jedan od boljih koji su snimljeni o holokaustu iako je
fikcija.
BRANKO LUSTIG
