Otkako je ljudi i ljubavi, postoji i ljubomora. Razarajući osjećaj nesigurnost tema je nebrojeno mnogo umjetničkih djela, a sada su glumci Matija Prskalo i Mladen Vulić iz zaborava izvukli davnu (napisanu 1931.) dramu Milana Begovića “Bez trećeg” i predstavili je kao svoj autorski rad u produkciji Gala teatra te je premijerno izveli na sceni peščeničkog KNAP-a.
Milan Begović kroz priču o povratku vojnika, koji je nakon bojišta Galicije u Prvom svjetskom ratu osam godina proveo u zarobljeništvu, zapravo tematizira povratak Odiseja. Giga Barićeva njegova je Penelopa, okružena proscima, žena koja je svog nestalog muža zakonski proglasila mrtvim, ali ipak nije svoju ruku – i svoje tijelo – dala drugome.
Nju i njezina Marka gledatelj susreće kada se on konačno vrati kući. Zbog dva telefonska poziva Marko je uvjeren da je njegova supruga nevjerna. Gledatelj svoj sud mora donijeti na temelju njihovih riječi, njihovih postupaka, ne zna što je bilo prije, kome vjerovati. U tome je i istinska važnost ovog teksta, zapravo u njegovoj ženskoj srži. Begović je napisao istinski feministički manifest koji vrijedi i danas.
Njegova junakinja uvjerava muža u svoju vjernost i iskrenost te u jednom trenutku jasno kaže: “Ja nisam tvoja, ja sam svoja da se dam kome želim.” Definitivno stav – podsjećamo: iz 1931. godine – koji mnogi, ovdje i sada, ne shvaćaju. I ne prihvaćaju.
Pritisnuti besparicom
Stoga je trebalo vratiti “Bez trećeg” na kazališnu scenu i odlično je da su to napravili Matija Prskalo i Mladen Vulić jer definitivno su par koji postiže veliku glumačku kemiju. Naravno, pritisnuti besparicom koja vlada u izvaninstitucionalnim kazalištima i svim takvim projektima, a vjerujući u vrijednost teksta i poruke koje on nosi, glumci su ovdje sve napravili sami, tek uz malu pomoć Nenada Brkića, autora glazbe, i Željka Koprolčeca koji je autor fotografije za plakat i programsku knjižicu predstave.
U tom “sam svoj majstor” postupku leži zamka jer za ovo je za igru izuzetno “opasan” tekst. Naime, na sceni je dvoje ljudi koji se otprilike sat vremena bespoštedno svađaju, a ta svađa vodi i u ubojstvo. U takvoj situaciji sve je u vrlo precizno odmjerenim detaljima, a to fino kalibriranje odnosa, tonova i rasta napetosti dvoje ljudi koji su stalno na sceni jednostavno ne mogu uštimati sami. Za razliku od ljubomore, kako piše Begović, kojoj treći nije potreban, ovo je predstavi baš on bio nužan – treći ili treća, sasvim je svejedno.
Redatelj/ica bi u općem intimnom ratu na sceni bolje dozirao trenutke pauze, one u kojima probijaju ljubav i nježnost, spustio bi nepotrebnu vrisku, preciznije “koreografirao” ljubavni klinč, ali i borbu... Ukratko, netko tko nije na sceni, već glumce pomno promatra iz mraka gledališta, ali razumije i “diše” istu tu ljubav i ljubomoru koju je Begović upisao u ovo djelo.
Parada glumačkog umijeća
No unatoč tome “Bez trećeg” ostaje parada umijeća glumaca koje zaista prerijetko imamo prilike gledati na kazališnoj sceni i zato ih svakako treba vidjeti.
