Zapravo je tužno koliko dugo na kazališnoj sceni nije bilo Dunda Maroja. Kazališta, ravnatelji i redatelji bježe od njega gotovo istom brzinom i temeljitošću kao što već godinama bježe od Krleže. Naravno, oko razloga ne treba previše razbijati glavu: nisu laki – ni Dundo ni Krleža. No, još je tužnije da se publika u stanci predstave s nostalgijom sjeća Pere Kvrgića, Izeta Hajdarhodžića, Miše Martonovića, Mustafe Nadarevića... sve odreda velikih glumaca iz Dunda koje su, iako neke igrane i prije tridesetak godina, zapisane u naše kolektivno kazališno sjećanje, baš kao što je i Držić zacementiran u teatarske temelje naše književnosti.
Nažalost, ništa od toga nije potvrdila sinoćnja premijera Dunda Maroja u Gavelli, u režiji gosta iz Italije Marca Sciaccaluge, koji je za ovo kazalište već radio Molierova Tartuffea.
Osnovni je redateljev problem dosljednost. Kao da se prestrašio moćnog teksta, svih mogućnosti koje on pruža. Krenuo je linijom manjeg otpora i iz teksta doslovno nije izbacio ništa. Konačan rezultat takve režijske stihije predstava je koja traje gotovo tri sata. Trebala bi biti briljantna da bi držala pozornost publike. Ova je daleko od toga. I Držić se može – i mora – raditi kraće. Sažimanje ne znači uništavanje, jer sa samo dva najpoznatija monologa (Pomet o jelu, primjerice) publika bi dobila od njega ono najsočnije, ali ne bi imala osjećaj da ju je netko vratio u doba mrske lektire. Uz to, Držić se za današnji teatar mora raditi modernije, prilagođeno publici koja danas pohodi teatar i želi uza sve poteze modernog kazališta gledati i klasike. Posao je to važniji jer smo i na domaćoj sceni vidjeli briljantno izvedene najveće klasike koji i te kako korespondiraju s našim vremenom (primjerice Revizor Dubrovačkih ljetnih igara i ZKM-a).
No osnovni je problem ove predstave Pomet Franje Dijaka. Pomet je u Dundu pokretač scenske energije, eksplozija smijeha, igre među likovima... On je svojevrstan Držićev alter ego, tip koji – rekli bismo današnjim žargonom – živi sto na sat i za to koristi energiju svih ljudi koji ga okružuju. Ovaj Pomet tek deklamira naučeni tekst. Takav muči cijeli ansambl, a najteže je pri tome njegovoj Petrunjeli. Dobra Nataša Janjić, očito je i te kao radila na ulozi, ali nema je s kim igrati. I njihov zaručnički poljubac na kraju predstave dolazi kao iznenađenje jer u Pometu nema ni mrvice strasti – ni životne, ni lakrdijaške, pa ni one ljubavne. Zbog toga je od glumaca najlakše bilo onima koji su ovdje epizodisti – Enes Vejzović je odličan Sadi, a Slavica Knežević baba Perina. Sven Medvešek igra Uga karikirajući likove iz nijemih filmova, ali čak ni to ne uspijeva nasmijati publiku. Najlakše to ipak čini Ozren Grabarić kao Bokčilo.
Bojana, nije tocno o proslosti. Zaboravila si Predraga Vušovića. A predstava je doista suvišna.