Danski filmaš Lars von Trier izazvao je veliku pažnju razbijanjem trogodišnje medijske šutnje u koju se povukao nakon što je u Cannesu 2011. nespretno izrazio "određene simpatije prema Hitleru", nakon čega je uslijedilo izbacivanje s festivala koji ga je, prikazujući gotovo sve njegove filmove, na neki način stvorio. Obrijane glave, snužden i blijed, u videointervjuu koji je prošli tjedan dao danskom dnevniku Politiken Von Trier djeluje poput pretilog Golluma. Daleko je ta pojava od onog prkosnog, nasmijanog cinika koji je pred kamerama 2011. godine u Cannesu ponosno pokazivao natpis "FUCK" tetoviran na desnoj šaci.
Razlozi Von Trierova lošeg izgleda brzo se otkrivaju; redatelj je već tri mjeseca na liječenju od ovisnosti i pred kamerama se otvoreno (ako se ne radi o novoj manipulaciji) pita može li trijezan ikad više snimiti nešto vrijedno gledanja. Povlačeći referencije s često pijanim Rolling Stonesima i ovisničkom prirodom Jimmyja Hendrixa, Von Trier sam sebe smješta u stereotip poročnog genijalca, kakav se već stoljećima provlači svim vidovima zapadne umjetnosti.
Književni autori kao što su Edgar Allan Poe, Charles Baudelaire, Aldous Huxley, Fjodor Dostojevski, Ernest Hemingway i Tennessee Williams o svojoj su ljubavi prema porocima otvoreno pisali u djelima koja se danas nalaze u školskoj lektiri.
Izbljuvana Lindsay
Baš svako desetljeće dvadesetog stoljeća obilježili su veliki glazbenici koji su u nekom trenutku podlegli ovisnosti, a nakon smrti Kurta Cobaina u javnosti se počeo graditi mit "kluba 27", koji je sačinjavao glazbene ovisnike od Janis Joplin i Jima Morrisona do nedavno preminule Amy Winehouse, koji su svi preminuli sa samo 27 godina. Zbog njihove mladosti pamtimo ih kao "lijepe leševe" koji su živjeli "sex, drugs and rock and roll", jedan od najpoznatijih slogana u povijesti kojem je literarni spomenik izgradio poznati narkofil, ljubitelj oružja i "gonzo novinar" Hunter S. Thompson.
U takvom kulturnom kontekstu Lars Von Trier možda i s pravom pita: Kada je ijedan bivši narkoman ili liječeni alkoholičar stvorio nešto što je odjeknulo?
Naravno, dalo bi se naći primjere koji bi s lakoćom pobili Von Trierovo retoričko pitanje, no možda i nije bitno može li i je li neki liječeni ovisnik nakon raskida s opijatima zadužio kulturnu povijest – veće je pitanje zašto se to u javnosti ne percipira, odnosno zašto i danas toliko volimo sliku romantičnog palog junaka koji je "nekoć bio sjajan umjetnik"?
S jedne strane, tu je sigurno trenutak zlurade naslade dok gledamo, primjerice, izbljuvanu Lindsay Lohan i razmišljamo kako unatoč slavi i bogatstvu nije ništa bolja ni sretnija od nas.
Obiteljsko nasilje
S druge, mnogo opasnije, nalazi se činjenica da je alkohol u zapadnom društvu prihvaćen kao legalan, pa samim time i bezazlen katalizator opuštanja i zabave, njegove razorne posljedice spominju se samo u kontekstu ekstremnog obiteljskog nasilja, dok se na drogu gleda kao na zabranjeno voće koje je zbog svoje nedostupnosti privlačnije. Na takav stav, čini se, ni pronicljivi Von Trier nije ostao imun.
>> Smatra da trijezan više neće moći snimati filmove
>> Lars von Trier izbačen s filmskog festivala u Cannesu
Zaključak je vrhunski, svaka čast novinarki!