Šibenski dokumentarist Ivan Živković Žika jedan je od svestranijih filmskih umjetnika u Hrvatskoj: osim što piše scenarije i režira, bavi se i produkcijom, piše za novine, skuplja memoare i stare fotografije, jednom riječju sve što se može jednog dana pretočiti u film. Svojim otvorenim duhom i beskrajnim šarmom pred kamere uspijeva dovući i najteža gunđala da mu otvore dušu. Njegov serijal “Varoški amarcord” pokupio je lovorike, a na HTV- u jedan upravo je počela ova sezona serijala, i to epizodom o Ćiri Blaževiću. Sa Živkovićem razgovarali smo uoči premijere u ponedjeljak.
Što ćemo u dokumentarcu novo doznati o treneru svih trenera?
Film se bavi isključivo njegovim djetinjstvom u Travniku. Prezentirao sam atmosferu tog djetinjstva koje je obilježeno velikom tragedijom – u ratu je izgubio dva brata, oba u dobi od 17 godina. Mislim da je film jako emotivan, jer je Ćiro povratkom u Travnik zatvorio neki krug svog života. To djetinjstvo bilo je obilježeno teškom mukom, jadom i čemerom, sirotinjom i gladi. Ćiro cijeli svoj život ima strah od siromaštva, upravo zato što je u djetinjstvu proživio njegov najgori oblik. Taj strah bio je njegov veliki pogon u ostvarivanju karijere i zarađivanju novca.
Ćiro se već dugo žali da je bolestan i da mu se bliži kraj, no meni se čini da okreće pilu naopako i da će još dugo biti na nogama. Kakav ste dojam o njegovoj vitalnosti stekli nakon vaših brojnih susreta?
Cijeli život Ćire Blaževića jedan je veliki show. Možda i najveći koji smo gledali u povijesti medijske kulture kod nas. Tako je i ova njegova životna jesen, iako Ćiro kaže: “Ma kakva jesen j…te, teška zima,” jedan svojevrsni reality. Sjećam se kad sam 2010. snimao svoj prvi dokumentarni film upravo o njemu i kad smo do zore sjedili u mojoj hotelskoj sobi u Holliday Innu u Sarajevu, a Ćiro mi je govorio: “Sine, zbogom, više se nećemo vidjeti…” Njegovi liječnički nalazi nisu dobri, a i prijeđena kilometraža u životu mu je milijunska, no čini mi se da se veseli svakom novom danu života. Prije neko jutro smo pili kavu u Charlieju i bio je dobre volje, usprkos teškom porazu Dinama od Milana. Ćiro je još uvijek jako bistar i lucidan, “softver” mu sjajno radi, no svjestan je da je s “hardverom” u ozbiljnim problemima.
Kako je film koncipiran – isključivo u razgovorima s Ćirom ili imate još sugovornika?
Ma što će mi tko pokraj Ćire?! Kraj takvog lika nema mjesta za nekog drugog. Film traje 26 minuta i minimalistički je napravljen – tu je samo Ćiro i njegov amarcord (sjećanje). A svega se sjajno sjeća. Obišli smo najvažnije toponime njegova Travnika i pustili ga da se prepusti sjećanjima.
Filmom o Ćiri započinje druga sezona ciklusa Varoški amarcord. Što ćemo još gledati u ovom drugom ciklusu?
U prvoj sezoni bavio sam se dalmatinskim varošima. Vodeća epizoda bila je priča o djetinjstvu fantastičnog trojca popularne kulture bivše Jugoslavije: Miši Kovaču, Arsenu Dediću i Vici Vukovu, koji su odrasli unutar 50 metara u istoj ulici. U drugoj sezoni u svakoj epizodi imam atraktivni lik koji se vraća u svoje djetinjstvo ili mladost i varoš iz koje je došao. Pokušavam dominantnu temu književnosti, povratak u djetinjstvo, napraviti u filmskoj dokumentarnoj formi. Upravo započinjem snimanje preostalih epizoda: s Vojom Šiljkom idem u Bjelovar, s Lukom Paljetkom u Dubrovnik, a s Ojom Kodar… kamo god.
Kako je bilo raditi film o Miši Kovaču, on je poznat kao netko s kim se teško realiziraju intervjui i općenito kao osoba s kojom se dosta teško surađuje?
Završavam film o Miši koji radim jako dugo. Pokušavam napraviti jedan dokumentarni filmski monument. Mišo Kovač je Elvis Presley Balkana, takvim ga želim artikulirati, a pri tome zanemarujem njegovu posljednju fazu. Ta priča je grčka tragedija, kojoj se kraj već dogodio. Takva pjevačka zvijezda s takvim životom više se neće ponoviti.
Hoće li biti i treće sezone Varoškog amarcorda i kakvi su vam planovi oko novih filmova?
Vidjet ćemo kako će proći druga sezona. Meni se ovakav koncept radi još dugo, sezonama. Ali sve je ponajprije na gledateljima, a onda i uredništvu HRT-a. Radim dosta. Po završetku Amarcorda zatvaram se u montažu s gomilom snimljenog materijala o Milutinu Dediću, osebujnom starijem bratu Arsena Dedića koji je umro od korone u Beogradu. Milutina sam u Beogradu danima snimao i čini mi se da ima materijala za film o njemu, bratu, Dedićima, Šibeniku, Beogradu… Film će se zvati “Njegov brat”. U predprodukciji sam s filmom o kiparu Grgi Antuncu, koji nije toliko široko poznat, a čini mi se jako zanimljivim. Grga Antunac bio je učenik Ivana Meštrovića, a onda mu je bio i glavni meštar na nekoliko velikih radova. Radio je Spomenik neznanom junaku na Avali i mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, gdje i sam kipar Ivan Meštrović počiva. Onako kako je prije radio za Meštrovića, u Drugoj Jugoslaviji Antunac je radio za Augustinčića. Uz to je napravio i čitav niz svojih spomenika. Za života je gajio veliko prijateljstvo s Rankom Marinkovićem koji je volio slušati živopisne Grgine priče pa mu je stalno govorio da to mora zapisati, da bi bila prava šteta da sva ta svoja životna iskustva odnese u grob. Grga mu je govorio da je nevješt s pisanjem pa je to odbijao, no tehnološki napredak donio je magnetofon pa je u zadnja dva ljeta svog života Grga Antunac, umjesto pisanjem, memoare svog ranog života snimio na magnetofonu. Nedavno mi je Grgina kćerka Nataša dala tu staru vrpcu i mislim da na temelju nje imam film. Grga sjajno opisuje svoja iskustva, učenje i rad s Ivanom Meštrovićem.
