Ako vas put ikada nanese u koju od susjednih država iz bivše socijalističke federacije koja je, sjećamo se, umrla u najtežim mukama, i ako u tim zemljama slušate radio, bit će vam jasno da se tamo prednost daje domaćoj glazbi na domaćim jezicima ma kako se oni zvali. Ima tu i iznenađujuće puno klasike, vjerovali vi u to ili ne.
Ima obilje starogradskih pjesama, balada, šansona i jako puno kvalitetne narodne glazbe. Ima hitova zabavne glazbe, ima rock uspješnica, ima i jazza i dobrog starog bluesa. Ali i uza sve to prevladavaju skladbe na domaćem jeziku, na jeziku koji je materinski većini ljudi koji žive u dotičnoj zemlji. Naravno, u tim susjednim zemljama sasvim sigurno postoje i radiopostaje specijalizirane za turbofolk i sve njegove inačice.
Sigurno postoje i radiopostaje koje se s oduševljenjem bave i glazbom na nekoj inačici engleskog jezika koji je već odavno kulturološki globalizirao cijeli svijet, pa onda i svjetsku glazbenu industriju. Ali, i bez puno traženja po radioaparatu, dok se primjerice vozite po nekdašnjoj autocesti Bratstva i jedinstva, vi u svakom trenutku možete naći zvučnu oazu domaće glazbe s domaćim jezikom u prvom planu. Za takvo što u Hrvatskoj i, što se tiče hrvatskih radiopostaja, trebalo bi vam puno više traženja i napora. Hrvatske radiopostaje, naime, više vole skladbe na (kvazi)engleskom jeziku, nego skladbe na hrvatskome.
Ima ih koje u jednom danu i više puta emitiraju uvijek jedne te iste uvozne bofl hitove koje, doduše, ne možemo nazvati kuruzom, ali slobodno možemo nazvati neinventivnom agresijom i na sluh i na dobar ukus. Tako se našim eterom unedogled šepure glazbene uspješnice u kojima opsesivni ritmovi pojačani svakojakom svemoćnom elektronikom promoviraju potrošačko globalizirano društvo u kojem nema mjesta ni za tradiciju ni za različitost. A ni za jezik, čak ni sveprisutni engleski, jer tu je tekst u nekom trećem planu. Važan je samo i jedino nakaradni plesni ritam i pjevačko unisono robotizirano urlikanje koje do izlaza dolazi u sve glasnijem ponavljanju visokih tonova koji postaju svrha sami sebi.
Te svjetske glazbene razorne mine gutamo kao tablete za smirenje i pri tome nitko niti i ne primjećuje da iz dana u dan postajemo sve ovisniji prema tim predsmrtnim kricima iz glazbenih bespuća i savana. A u toj šarenoj masi glazbenog smeća vi više ne možete raspoznati instrumente kao što su klarinet ili saksofon, a o violini da i ne govorimo. Nema tu ni poštenih glasova, nego slušate samo psihotične soprane, što ženske, što muške, a što čak i hermafroditske koji su neprestano na rubu živčanog sloma i stalno, do besvijesti ponavljaju svoju siromašnu melodijsku mantru uz jako puno bubnjanja i buke.
Nema tu višeglasja, čak ni u primislima. Nema aranžmana, nema ni kontrapunkta. Nema ničega. Samo ritmizirana papagajština koju poslušno, pa čak i ponosno pasu mase u cijelom svijetu jer im je ta glazbena kapitalistička fast food muzička hrana najdostupnija, jer je mogu besplatno slušati čak i po toaletima, čekaonicama i po najrazličitijim prijevoznim sredstvima i jer od slušatelja ne zahtijeva ni minimum razmišljanja ni stava. I neka u navodno liberaliziranom svijetu u kojem caruje profit bude i takvih glazbenih uradaka i neka ih sluša tko ih voli.
Ali zašto barem hrvatski glazbeni urednici ne pokažu malo više neposluha prema ovom glazbenom nekvalitetnom anglofilskom diktatorskom tsunamiju koji je, iz tko zna kojih razloga, preplavio Hrvatsku i njen eter?
Koliko god bio žestok ovaj komentar, moram se složiti. U hrvatskom radijskom eteru poštujem HR 1 i 3, te HKR. Ovo ostalo je kopija kopijine kopije.