Igrom slučaja, 28. veljače 2003. iz Zagreba je put Afganistana krenuo prvi kontingent hrvatskih vojnika. Hrvatska se politika tada teško odlučila za slanje naših vojnika u svijet, a jedan od mladih službenika MVP-a koji je uporno gurao tu ideju jer “će nam to biti ulaznica za NATO”, zvao se – Zoran Milanović.
Točno 10 godina poslije, sada kao premijer, Milanović donosi odluku o povlačenju stotinjak naših plavaca s Golana. Gledamo li na ovu odluku iz ugla UN-a, te naših obveza u mirovnoj misiji, na koju nas nitko nije tjerao – odluka koju zajednički donose Milanović i Josipović mogla bi biti neodgovorna i bojažljiva. Iz kuta MORH-a, Glavnog stožera i vrha politike, odluka je opravdana, jer naši plavci na Golanu su promatrači razgraničenja između Izraela i Sirije, nose samo osobno naoružanje, a s primicanjem unutar sirijskih borbi, pretvorili su se u glinene golubove koje može pobiti lokalni pobunjenički šerif ili neki Assadov killer, svejedno.
Državni je vrh planirao taj potez prije nekoliko mjeseci, nakon rešetanja autobusa s našima kod Damaska, no mediji, koji su više povjerovali apsolutno neprovjerljivim vijestima o dilanju hrvatskog oružja pobunjenicima no demantijima vlastite države, učinili su njihov ostanak nemogućim.
