Ona nije opsjednuta mržnjom prema Židovima i imigrantima i puno prihvatljivije kontaktira s ljudima od njena oca. Ime joj je Marine Le Pen, a ona je predsjednička kandidatkinja ultradesničarske stranke koju je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća osnovao njen otac Jean-Marie Le Pen. Iako je ova rječita žena od 43 godine oštru i mržnjom ispunjenu retoriku svoga oca zaodjenula u ženstvenije i mekanije tonove, stručnjaci za francusku krajnju desnicu upozoravaju da je sve to, kada se ogoli od ukrasa, na kraju ipak samo – krajnja desnica. No zanimljivo je i to što Marine u istraživanjima javnog mnijenja ima 23 posto podrške birača, odnosno manje od sadašnjeg predsjednika (desni centar) Sarkozyja, pa neki već upozoravaju da bi se mogao ponoviti scenarij prema kojem u drugi krug predsjedničkih izbora ulaze socijalist François Hollande i ultradesničarka Marine Le Pen, što se već dogodilo na pretprošlim izborima kada se cijela Europa i dobar dio svijeta digao na noga kada je u drugi krug s dobrim izgledima ušao njen otac. Na ho-ruk tada je spašen Jacques Chirac.
Na predsjedničkim izborima iduće godine mogao bi se ponoviti sličan scenarij jer su birači skloni desnijim političkim varijantama duboko razočarani Sarkozyjem i mogli bi se okrenuti Marine, koja naizgled nudi desnu varijantu koja je puno prihvatljivija od one koju je nudio njen otac.
Ovo je tek jedna od sličnih institucionaliziranih priča koje možemo očekivati ovih mjeseci te sljedećih godina u Europi. Ali u pozadini te priče je ono što, prema rezultatima istraživanja koje je proveo britanski thinktank Demos, postaje sve veći problem i što zabrinjava. A to su, može se reći, praktično ulični pokreti koji se mogu organizirati u samo nekoliko sati preko društvenih mreža. U studiji koju su izradili na temelju rezultata istraživanja provedenih u srpnju i kolovozu zaključuje se da je diljem Europe u zamahu nova generacija mladih ljudi, uglavnom muškaraca, koji su ekstremni desničari, tvrdi nacionalisti, ksenofobi i posebno islamofobi. Povezuju se preko interneta, putem društvenih mreža, a pokazuju vrlo dubok skepticizam prema Europskoj uniji i cinizam prema vladama zemalja u kojima žive. Jedna od osobito opasnih značajki jest da šire strah od budućnosti u kojoj će nacija izgubiti svoj kulturni identitet zbog imigranata koji nagrizaju nacionalno biće i zbog nevjernika muslimana.
Demos putem interneta kontaktira s više od 450 tisuća pristaša ovakvih pokreta iz 14 različitih organizacija i 11 europskih zemalja. Dvije trećine tih ljudi ima manje od 30 godina, tri četvrtine su muškarci, a većina ih je – nezaposlena. Kako su prije samo desetak-petnaestak godina glavni pristaše krajnje desnice bili Europljani starije životne dobi, Demos upozorava da je riječ o vrlo zanimljivoj prekretnici, o nečemu s čime bi Europa već u bliskoj budućnosti mogla imati velikih problema. Cijela studija zapravo je podloga za konferenciju o ovome problemu koju organizira EU u Bruxellesu.
Problem je uočen i identificiran, ali još nitko nema pravoga odgovora što učiniti. U korijenu svega je činjenica da je riječ o mladim ljudima koji su duboko frustrirani službenom politikom i političkim strankama i koji su, na svoj način, nakon perioda političke apatije, odlučili uzeti stvar u svoje ruke. Vjetar u leđa su im zapravo dali i neki europski politički lideri, poput primjerice Davida Camerona, koji su ih "odčitali" kao značajno biračko tijelo, pa su se u predizbornim kampanjama koristili retorikom mržnje koja ide niz dlaku upravo ovakvim skupinama. Kada se uzme u obzir da su pobune arapskog proljeća proizašle iz nekih vrlo slično organiziranih grupacija koje su također izgubile sve iluzije o političkom establišmentu u vlastitim zemljama, onda postaje jasno da bi se i Europa suočiti sa sličnim.
\"Na predsjedničkim izborima iduće godine mogao bi se ponoviti sličan scenarij jer su birači skloni desnijim političkim varijantama duboko razočarani Sarkozyjem i mogli bi se okrenuti Marine, koja naizgled nudi desnu varijantu koja je puno prihvatljivija od one koju je nudio njen otac.\" Zbog izrazito nametljivoga intrenacionalizma, koji u sebi krije tisuće zabluda, a nema korijene nigdje izuzev u marksizmu, posve je sigurno da će vodeće nacije Europe birati povratak svojim mkorjenima. Ako to netko smatra desnicom, ili ultra-desnicom, grdno se vara, jer je to povratak na početak, iz kojega polaze i svaka realna desnica i ljevica. Sve ostalo je zajebancija birača, a birači više nisu - budale.