SUBOTA 1. 12.
“Komunjarama”
dati da rade!
Kad čitate ili slušate o velikom izdavačkom pothvatu “Večernjeg lista”
i tvrtke “Pro leksis”, o dvadeset knjiga Opće i nacionalne
enciklopedije, kojoj je glavni urednik bivši ministar kulture Antun
Vujić, pomislite li na – Ivicu Račana? Nemate za to razloga? No ja sam
se sjetio nekih zlobnih komentara o Račanovoj biografiji, u kojoj, osim
u političkoj karijeri, nije zabilježen nijedan dan radnog staža! Sad na
sve strane slušam Antuna Vujića koji u povodu ovog velebnog izdanja
daje intervjue u kojima, što sam što na poticaj novinara, priznaje da
je svoja oba velika leksikografska djela – Hrvatski leksikon i sadašnju
Enciklopediju – napravio u godinama dok je bio u oporbi. Pa s obzirom
na Račanov staž i na ovo Vujićevo iskustvo zaključujem – “komunjare”
treba stalno držati u oporbi i dati im da rade nešto korisno!
NEDJELJA 2. 12.
Kad nema Boga -
ima Hitlera!
Mjesecima se nakanjujem pročitati knjigu “Iluzija o Bogu” Richarda
Dawkinsa, a da tu nakanu napokon ostvarim, potaknula me vijest iz
Turske, gdje je jedan čitatelj izdavača prijavio državnom odvjetniku,
jer se u nekim dijelovima knjige napadaju “svete vrijednosti”. Što se
Hrvatske tiče, ona je preplavljena protuvjerskim, protukatoličkim
knjigama, i zacijelo ni zbog jedne neće biti istrage. Dapače, autor kao
da pripada i tradiciji ateizma u Hrvatskoj, koji funkcionira po načelu:
uklonimo Boga da bismo mi došli na njegovo mjesto. Tako na poleđini
“Iluzije o Bogu” piše kako je Dawkins, uz Eca i Chomskog, “jedan od
trojice vodećih svjetskih intelektualaca”. Što je to
ustanovljenje “vodećih” nego obogotvorenje ljudi koji, čim
zamijene Boga, mogu činiti najveća zla!? To Dawkins osjeća pa
grčevito dokazuje da Staljin i Hitler nisu bili zločinci zato što su
(ako su) bili ateisti. No to ga ne spašava, jer ga sudbinski sličnim
Hitleru i Staljinu čini jednoznačnost njegova poricanja Boga,
jednoznačnost u koju, baš kao i kod Hitlera i Staljina, ne smije biti
nikakve sumnje, jer – ode glava!
PONEDJELJAK 3. 12.
Politika je
metafora kriminala!
I ubojstvo Davora Zečevića Zeca pokazuje kako se mafija i politika
bitno razlikuju samo u jednome – u sredstvima komuniciranja. U politici
je to sredstvo jezik, u mafiji – metak. I u domaćim i u stranim
političkim rivalstvima, pogotovo u predizbornim kampanjama, političari
svoje protivnike uvelike časte smicateljskim jezikom, jezikom kojim ih
ponižavaju do ništarija koje ne bi bio grijeh ukloniti s ovoga svijeta.
U inačici poprilično blažoj nego u mnogim zemljama “razvijene
demokracije” čuli smo i čitali takav jezik i u Hrvatskoj. Za razliku od
toga načina obračuna među političarima, kriminalci se obračunavaju tako
da političku diskvalifikaciju zamijene oružjem. Pa kao što u politici
netko iz jedne stranke smeta nekome iz druge stranke, pa se međusobno
optužuju, tako netko iz jedne kriminalne skupine smeta nekome iz druge
kriminalne skupine, pa se međusobno – ubijaju. Sa stajališta borbe za
opstanak skupina i pojedinaca u njima, politika je samo metafora
kriminala, ili – kriminal je samo potpuno dosljedna politika! Ne
otežava li ta sličnost i istragu kriminala, i u Hrvatskoj i drugdje!?
UTORAK 4. 12.
Devedesete:
jezik stvarnosti i optužbe
“Sjetite se priče o 200 bogatih obitelji i optužbama protiv tadašnje
hrvatske vlasti... Nikad nije izišao popis tih obitelji, jer se tih 200
nije moglo prikrpiti pokojnom predsjedniku Tuđmanu.” Tako u intervjuu
katoličkom časopisu “MI” govori dr. Đuro Njavro, dekan zagrebačke Škole
ekonomije i menadžmenta, a o pretvorbi i privatizaciji kaže: “Netko će
reći kako je uništena proizvodnja. No, valja se upitati jesu li nestali
socijalistički mastodonti mogli biti održani na životu, uz koju cijenu
i kome bi oni bili konkurentni.” Njavro je jedan od rijetkih koji o
devedesetima govori jezikom stvarnosti, a ne političkih konstrukcija.
Jer, kad bi se govorilo jezikom stvarnosti, otpale bi optužbe na račun
Tuđmana – i za osobno i obiteljsko bogaćenje, i da je kriv za
“pljačku tisućljeća” u privatizaciji i pretvorbi, i za podjelu
Bosne, izdaju Vukovara i Posavine, i za ratno profiterstvo generala i
tajkuna... A te optužbe od početka 2000. godine daju smisao vlasti, i
na Pantovčaku i u Banskim dvorima, koja je, štiteći se negativnim
mitovima o Tuđmanu – Hrvatsku izručila Haagu, Bruxellesu i stranim
profiterima.
SRIJEDA 5. 12.
Satrapi EU,
satrapi u strankama
Sanaderova nepovredivost i strah dužnosnika HDZ-a od svoga šefa postali
su već poslovični. Zoran Milanović svoga najbližeg suradnika Jurčića
uklanja stilom svemoćnih komunističkih diktatora. HSS-ova prvaka
Friščića, koji je sad jako važan jer odlučuje tko će dobiti mandat za
sastav vlade, dio članstva HSS-a optužuje da je na mjesto županijskog
šefa HSS-a došao nelegalno, da se kao župan ponaša autokratski, te je
tražio zabranu jedne knjige, a u sudskim sporovima s njim
protivničku stranu ne usuđuje se zastupati nijedan odvjetnik u
Koprivničko-križevačkoj županiji! Na razvalinama svoje stranke, HSP-a,
isprsio se vječni Anto Đapić i prijeti kaznom svima koji bi ga htjeli
smijeniti. I dok su u svim razvijenim zapadnim demokracijama
unutarstranački rivaliteti i borbe za prva mjesta i nominacije na
izborima posve normalni i bit su demokracije, u Hrvatskoj se u stranke
još uvijek naveliko krijumčari pavelićevski i titovski duh
nedodirljivosti bogomdanih malih i velikih stranačkih diktatora, koji
se onda prenosi na cijelu zemlju. Je li Hrvatskoj suđeno da bude
satrapija Europske unije!?
ČETVRTAK 6. 12.
Putin, Zapad i
hrvatski novinari
Gotovo svi hrvatski komentatori koji su se osvrnuli na izborni trijumf
Putinove stranke u Rusiji – učinili su to kao da vire iz dupeta Amerike
i Zapada. Eto, priznat će oni njegov uspjeh, zasluge za
gospodarski rast, rast standarda, vraćanje zemlji pozicije svjetske
sile. Ali... Iza toga “ali” slijedi doslovce sve ono što neke zemlje EU
i Amerika prigovaraju Rusiji: te gušenje oporbe, te neispunjeni
kriteriji OESS-a i Vijeća Europe, te izborna farsa, te autoritarno
Putinovo vladanje, te nepoštovanje ljudskih prava, te ucjene
energentima, te sukobi sa zapadnim partnerima, te podgrijavanje
iracionalnog straha od NATO-a... Što zapravo najviše smeta podložničkom
mentalitetu domaćih novinara? Bit će činjenica da je Putinova Rusija
izbjegla ono što, u usporedbi s Rusijom, ni u minijaturnoj inačici
Hrvatska nije uspjela izbjeći: vanjski dug, upliv MMF-a i Svjetske
banke i druge oblike kolonijalne ovisnosti i krčmenja nacionalnih
bogatstava. Napokon, i gaženje nacionalnog ponosa pred Zapadom koji
svoje interesne pohode po svijetu uvezuje u planetarne demokratske
aranžmane – kao što cvjećar pravi pogrebne bukete.
PETAK 7. 12.
Luka Modrić:
Jedan protiv jedanaest!
Još odjekuje Dinamova katastrofa u Maksimiru protiv HSV-a. Ali ne vidim
da se baš puno piše i govori o silnoj motivaciji koju u igračima za
utakmice u Ligi Uefe već tjednima, spektakularno praćen u javnosti,
stvara Zdravko Mamić. Iznad svega ljubeći Dinamo, on danomice europskim
menadžerima nudi kapetana i najboljeg igrača Luku Modrića,
odmjeravajući ponude, a to ide dotle da je komentator HTV-ova
prijenosa utakmice Dinamo-HSV s osobitim divljenjem, u Mamićevu
stilu, veće značenje pridavao Modrićevu odlasku nego Dinamovoj igri!
Povijest svjetskog nogometa zacijelo ne pamti takav suživot očajnih
rezultata jednog kluba i zapanjujućeg osobnog bogaćenja čovjeka koji
taj klub vodi. Vidjeli smo kako svih devedeset minuta svi Dinamovi
igrači po terenu traže Modrića, valjda misleći da se sa svakom kapetanu
dodanom loptom i sami približavaju desecima milijuna eura prema kojima
bi im put utro Mamić. Na Dinamovim međunarodnim utakmicama sve manje
igraju igrači a sve više predodžbe o silnim iznosima iz medija koje
utjelovljuje Modrić, pa onda imamo predstavu – jedan protiv
jedanaest!
TJEDNA INVENTURA
