Do sada se hrvatski predsjednik Ivo Josipović svojim ukazanjima u javnosti predstavio kao političar s visokim smislom za tajming te s posebno izbrušenim osjećajem za značenje i težinu svake izgovorene riječi. Međutim, svojim zadnjim intervjuom u Jutarnjem listu naš ozbiljni i odgovorni predsjednik predstavio se u stilu el presidentea; neodgovornog pa čak i iracionalnog latinskoameričkog politikanta.
Samouvjerena izjava prema kojoj Hrvatskoj ne treba tehnička vlada jer kod nas stanje nije tako dramatično kao u državama koje su posegnule za takvim rješenjem, dokaz je da je naš el presidente pronašao pravi trenutak za potpuno krivu izjavu. Naime, svim odgovornim ekonomistima u zemlji jasno je da je pred nama najteži kvartal od ratnih godina, s time da su nam sada perspektive puno mutnije nego za vrijeme rata kada je svima bilo jasno da će brzo doći puno bolji dani. Izreći u takvoj situaciji tezu da situacija nije dovoljno dramatična za tehničku vladu, pogotovu nakon toga što je Vlada odustala od značajnih fiskalnih prilagodbi, zapravo je davanje potpore lošim odlukama i neodgovornosti. Nakon što na takav način el presidente spusti loptu na zemlju, racionalni kritičari fiskalne neodgovornosti i pobornici žustrog i hitnog nastavka strukturnih reformi mogu se osjećati samo kao neželjena skupina trubača koju svi čuju, a zapravo je nitko ne želi čuti. Mogu skupiti svoje instrumente i otići tamo gdje će zarađivati puno bolje, tamo gdje puno više cijene njihova znanja, trud i vještine. Uz ovakav vrh, nemamo šanse.
Posebno zabrinjava to što el presidente očigledno nije ni pomislio da bi sama ideja tehničke vlade trebala, ako ništa drugo, biti kvalitetan oblik pritiska na Vladu, koja je nakon rušenja rejtinga odlučila preuzeti modus operandi Jadranke Kosor: kad su ekonomski problemi u pitanju, najbolje se – praviti mrtav.
Pomna analiza el presidenteovih riječi otkriva još veću brigu: Ni ta mudra sijeda glava zapravo nema pojma o ekonomiji, baš kao što premijerovi javni nastupi otkrivaju duboke ponore u njegovu razumijevanju funkcioniranja suvremenog tržišnog društva. Ako netko zaista misli da je situacija ikada bila puno dramatičnija u Italiji (koja se “spašavala” tehničkom vladom), onda taj netko, kao naš el presidente, vjerojatno i ne zna koliki je zapravo talijanski rejting ili se nikada nije vozio talijanskim cestama. Naime, svatko tko se ikada vozio prema Milanu uz neprekidne kolone ogromnih tegljača lako može steći dojam o kolikoj se industrijskoj i izvoznički orijentiranoj velesili radi. El presidente jednostavno ne shvaća da je u Hrvatskoj situacija puno dramatičnija nego u Italiji koja, činjenica je, ima vrlo ozbiljno pitanje održivosti javnog duga. El presidente nekim čudom ne vidi da smo mi sitna statistička greška u ekonomiji Europe, koja će s obzirom na trend urušavanja postati još manja greškica. Što je dobro, jer kad propadnemo više nitko neće ni znati da se dogodio neki problem. Postat ćemo upravo toliko nebitni.
Stoga, gospodine predsjedniče, nemojmo se više zavaravati da je netko drugi, pogotovu ne europska industrijska velelesila, u većim teškoćama od Hrvatske.
Ako već niste našli potrebnim zdušno podržati vapaje za hitnim početkom fiskalnih prilagodbi i strukturnih reformi koji su ovih dana stizali iz središnje banke, još možete ispraviti pogrešku samo tako što ćete podržati – nemoguće. Obratite pažnju na kolumnu Katarine Ott objavljenu u magazinu Banka, a u kojoj kaže upravo to: “Budimo konstruktivni – tražimo nemoguće”. Gđa Ott predlaže, naime, uvođenje neovisnog Odbora za fiskalnu politiku koji bi kontrolirao financije zemlje. Ukratko, gospodine predsjedniče, u ovoj zemlji ne da je vrijeme za tehničku vladu nego i za prepuštanje vođenja kompletne fiskalne politike neovisnom tijelu. Italija možda treba tako blago rješenje kao što je tehnička vlada, nama treba hitna suspenzija politikantstva u izvršnoj vlasti.
