Zašto se SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima tako žuri te u Hrvatskom saboru zahtijevaju glasovanje o povjerenju Vladi? Evo odgovora – iz jednog primjera u Zagrebu gdje su ljevičari na vlasti. “Kukurikavci” Ivo Čović, Alenka Kočiša Čičin-Šain, Vlasta Pavić i Branimir Delić, članovi uprave Holdinga, koji je u dugu od osam milijardi kuna, a u prvoj je polovici ove godine imao gubitak od 50 milijuna, traže plaće od 35 tisuća kuna, otpremnine u slučaju otkaza od 200 tisuća kuna, neograničeno trošenje na reprezentaciju, osobne vozače i druge povlastice. Tko se ne bi žurio da se dokopa takva obilja! Riječ je uglavnom o socijaldemokratima kojima bi na srcu, u programu i praksi najpreči trebao biti interes radnika i sirotinje. Ali upravo iz tankoga novčanika slabo plaćenih radnika i zagrebačke sirotinje uzimlje se za goleme plaće njezine “avangarde”.
Kako u Holdingu teče velika rijeka novca, moguće da se iz nje nešto prelije i u privatne džepove. Kako u cijeloj Hrvatskoj ima mnogo takvih društvenih tvrtki i ustanova, shvatljivo je zašto je poželjna vlast na državnoj razini. U duhovitoj knjizi “Veseli diktator” slovenski pisac Žarko Petan opisuje Tita kao hedonista kojemu nije bilo ni do kakva komunizma – za svoje užitke upotrebljavao je cijelu državu, terorizirao političke protivnike, svađao narode i njihove antagonizme iskorištavao za komoditet svoje stražnjice. Beskrupuloznost, vlastohleplje i život na visokoj nozi – ta Titova baština i danas resi ljevičare u Hrvatskoj, u čemu se ni desnica od njih ne razlikuje. U tome su samo – takmaci. Ilustrativan je jedan nostalgični primjer u njegovanju Titova naslijeđa. Dom za svoje kazalište “Ulysses” Rade je Šerbedžija našao na Brijunima, koji su najizrazitiji simbol Titove strahovlade i užitaka. U sezoni tamo u brodovima Hrvatske ratne mornarice hrli ljevičarska elita i cijelo ljeto lumpuje, a mimo svake logike glavninu novca Šerbedžija dobiva iz zagrebačkoga proračuna. Šerbedžijini Brijuni pripadaju istom kontekstu grabeža u kojemu su i plaće čelnika Holdinga. A u tom je kontekstu i zahtjev “kukurikavaca” za glasovanjem o povjerenju Vladi u Saboru. To jest – kad ne može drukčije, može revolucionarno.
Titovsko prevratništvo u njihovoj je krvi, baš kao i neprekidno sotoniziranje političkih protivnika i posvećivanje svoje nevinosti. Ne valja im ni premijerka Jadranka Kosor, ni glavni državni tužitelj Mladen Bajić, suci su lopovi, a ministar policije Tomislav Karamarko je “špijunčina” i HDZ-ov čovjek premda uhićuje samo hadezeovce! Tko im valja? Valjao bi im – kao i diktatoru Titu – njihov predsjednik Vlade, njihov državni odvjetnik, njihov šef policije, njihovi suci! Trenutačno im valja “najomraženiji političar u Hrvatskoj” Ivo Sanader, a ne valjaju im ni inače skloni im mediji i komentatori koji baš ne štede njihovo vlastohleplje, žurbu u želji da što prije preuzmu vlast i način na koji to nastoje postići. Ako bi sad birala, Hrvatska bi, nažalost, birala između vlasti gladnih lijevo-liberalnih zvijeri koje osjećaju jak miris žrtve i HDZ-ove zvijeri toliko onemoćale, izranjene i iskrvavljene da se više ne prepoznaje kojoj vrsti pripada. Gola instinktivnost s kojom se kreće u napad i s kojom taj napad želi odbiti trenutačno je glavno obilježje hrvatske politike.
I koliko god nisu lijepe uspomene na držanje Jadranke Kosor u vrijeme Sanaderova despotizma, ta je žena – uz predsjednika Josipovića – jedino uporište u hrvatskoj politici na kojem bi ova zemlja mogla sačuvati nacionalnu ravnotežu pred očitim revolucionarnim kaosom koji joj priređuje oporba. A zna se kakav je red poslije kaosa uvodio “veseli diktator”.
Purgeraj Zato jer ne!