Hrvate smo trebali pustiti do Banje Luke”, tvrdi bivši veleposlanik
SAD-a u Hrvatskoj Peter Gailbraith za Dnevni avaz i sad se čovjek ima
potrebu okrenuti prema različitim likovima i pokazati publici da je sve
u politici relativno osim jataka antihrvatstva koji svakoj zastavi osim
hrvatske prignu glavu. Koji problem ove BiH godinama ne vide u prokleto
pogrešnoj američkoj procjeni, koja se evo sada i službeno priznaje,
nego ga svode na sotonizaciju hrvatske politike u BiH. Teza “Hrvate smo
trebali pustiti do Banje Luke” sugerira ne samo da SAD ne dvoji da su
Srbi bili pred porazom, nego je to dokaz da je Amerika, spašavajući
Banju Luku, spašavala ne samo Republiku Srpsku nego i Slobodana
Miloševića.
To je priznanje da je ovako monstruozno Bosnu podijelila Amerika, a ne
Tuđman, kako godinama laju jataci antihrvatstva. Galbraith je sad
zakoračio jednom nogom u istinu, no nismo ga s tim istinama čuli ‘95.
Reći da je HV trebalo pustiti u Banju Luku znači potvrdu da su hrvatske
snage oslobodile zapadnu Bosnu, što se ni na koji način u Zapadnoj
Bosni, a kamoli u Sarajevu, ne registrira. Postoji li ijedna
manifestacija i jedan dan koji se obilježava uime zahvalnosti HV-u što
je spasio nekoliko stotina tisuća Bošnjaka od pokolja u zapadnoj BiH?
Ne postoji. I da stanemo uz tezu da je hrvatska involviranost u
bošnjačko-hrvatski rat notorna stvar, za zapadnu Bosnu je i ta
pretpostavka irelevantna. Titu se pripisuje da je pripojio Istru i
Istra to slavi do dana današnjeg. Isti Tito je Bokokotorski zaljev,
Bačku i Srijem donirao Crnoj Gori i Srbiji. Analogno, čak i da je
Tuđman kriv za sukob Hrvata i Bošnjaka u srednjoj BiH, zapadna Bosna bi
se trebala klanjati Tuđmanu. Galbraith ističe da je odluka da Hrvati ne
uđu u Banju Luku vezana uz “humanitarnu katastrofu egzodusa Banje
Luke”. Riječ je zapravo o paničnom strahu SAD-a da bi izbjeglice iz
Banje Luke u bijesu srušile Miloševića, tog diktatora kojega je SAD
podržavao. Vratimo se hrvatsko-bošnjačkim odnosima.
Kako to da nikom živom u BiH ne pada na pamet zahvaliti za spašenu ruku
ili nogu dok je ležao kao dio Armije BiH, recimo, u splitskoj bolnici,
zahvaliti se na boci krvi koju je dobio u Makarskoj, Karlovcu ili
Zagrebu? Pokucati na vrata kirurgu što mu je spasio ruku ili nogu i
zagrmiti u Sarajevu kad se sotonizira Hrvatska i Tuđman: “Čekajte,
ljudi, nije baš sve bilo tako!” Nema jedne boce krvi koju je Srbija
Draže Mihailovića donirala bošnjačkom vojniku. Nema jedne puške koju je
Srbija prošvercala za nekog bošnjačkog ratnika.
Niti je neka Mladićeva postrojba oslobodila dio Knina u korist
Hrvatske. Zašto se nema ljudske potrebe okupiti tisuću Bošnjaka što su
od Hrvatske dobili oružje i prošli obuku u hrvatskim vojnim centrima
kad su išli u rat u BiH? Okupiti i ljudski zahvaliti. Zašto je nemoguće
organizirati akciju okupljanja svakog tisućitog Bošnjaka što je preko
nas otišao na Zapad, spasivši glavu sebi i obitelji? A “fašistička
Hrvatska” ga je propustila. Nema dvojbe da je kasniji rat Bošnjaka i
Hrvata najgori mogući razvoj događaja, ali nema sumnje ni da krivnja za
rat nije samo na jednoj strani.
No, hrvatsko-bošnjački odnosi imaju dvije strane medalje. A danas od
sotonizacije Hrvata i Hrvatske u BiH nije moguće čuti nijedan glas
druge strane medalje. Tu je ovaj intervju povijestan. Predstavnik
svjetske sile tvrdi – “trebali smo pustiti Hrvate u Banju Luku”. Da se
“Hrvate pustilo u Banja Luku” sve bi bilo drugačije. Točno, ne bi bilo
Republike Srpske. Nisam siguran ni da bi u Haagu zločinačka
organizacija ovako izgledala, najmanje bi Tuđman i Šušak bili mjere
užasa.
Kao oslobodioci Banje Luke bili bi mitski bosanski heroji. Amerika to
nije dopustili zabranivši time da se bosanski problem riješi za
daljnjih tisuću godina te je BiH ostavila u predahu između dva rata.
VRIJEME APSURDA
Jataci antihrvatstva
