Švicarska je domaćin Europskog rukometnog prvenstva, Bern je ugostio skupinu u kojoj su i hrvatski rukometaši. Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci i doprvaci. Sjedište Europskog rukometnog saveza inače je u Beču, u Austriji. Švicarska i Austrija, inače, za dvije godine bit će zajednički domaćini kontinetalne smotre najboljih nogometaša.
Baš u protekli petak, u mondenom Montreuxu, koji neodoljivo nalikuje na našu Opatiju, bilo je ždrijebanje skupina. Uefa (Europski nogometni savez) od ždrijeba je po svom običaju napravila spektakl. Ždrijeb sam po sebi nije događaj koji plijeni, ali u nogometu su znali što treba napraviti da sve oči pogledaju prema Montreuxu. Četiri tisuće ljudi okupilo se u Kongresnom centru, sve je teklo po špagici, sve u minutu. Ma kakvi, u sekundu. Stotine ljudi brinulo se da sve bude kako treba, svatko je znao svoje mjesto, sve je unaprijed bilo precizno određeno.
I nije to ništa novo. Švicarci su pokazali da se i te kako dobro znaju uklopiti u takva pravila igre. U istoj zemlji, stotinu kilometara dalje od Montreuxa, Švicarci koji se bave rukometom, uz potporu operativnog aparata iz Austrije, pokazali su da spektakl ne znaju napraviti ni od velikog natjecanja kakvo je Europsko prvenstvo. I zato je rukomet baš tu gdje jest u obitelji sportova. A zna ponuditi zbog igračkih zvijezda kakve ima i zanimljivosti koje njihovi dvoboji nose mnogo. Ali sve dok je press-centar u hladnom podrumu dvorane, dok novinari lutaju među publikom tražeći svoje putove pokraj zbunjenoga osoblja organizatora, kojemu apsolutno nije jasno što se zbiva i koje u pravilu stvara još veću zbrku, rukomet ne može biti spektakl.
Netko će sad spomenuti novac. Da, treba znati s novcem. Sponzori se ne vežu samo uz sportove, vežu se i uz spektakle. Bit će da je nešto i u ljudima. Švicarci i Austrijanci u nogometu, pa Švicarci i Austrijanci u rukometu. I dvije polarizirane priče. Eh, kad bi ovi iz EHF-a pogledali malo oko sebe široko otvorenih očiju. U petak su bili oduševljeni kako je Ivano Balić nadmudrivao Norvežane. U jednom je trenutku i predsjednik EHF-a Tor Liam, inače Norvežanin, skočio i zapljeskao Ivanu. Od srca, sportski, nakon što je naš as proigrao na svoj, jedinstven način Renata Sulića. A glavni tajnik Svjetskog rukometnog saveza Peter Muehlmatter ushićeno je ponavljao: "Mozart, Balić je Mozart!" Da, Balić je Pakleni Mozart.
Imati takvu zvijezdu za promidžbu nekog sporta kad je sve dobro postavljeno znači da je i pola posla obavljeno. U rukometnom svijetu Balića i Baliće ne znaju dovoljno iskoristiti za promidžbu i spektakl, čak im ni primjerenu pozornost često iskazati. Možda, možda misle da su oni važniji od takve zvijezde. Važniji od rukometa. Vrag će znati što već godinama misle...
