Voljela bih znati kako izgledaju kolegiji tih ambicioznih mladih lavova u marketingu. Na internetskim portalima, primijetili ste, naočigled se sužava i skraćuje prostor na ekranu u kojem čitate vijesti, kolumne, tekstove ili, još češće, najnovija popularna istraživanja, valjda uvijek iste, neimenovane grupe znanstvenika, a sve više prostora zauzimaju reklame. Da mi je znati tko su ti genijalci kojima padne napamet da vam, recimo dok čitate, preko teksta pošalju nekoliko centimetara veliku wannabe Monicu Bellucci da prošeta i za sobom vuče mortadelu.
Tko su zvijezde marketinga?
Zar zaista vjeruju da je to ono što će nekoga natjerati da se iz ovih stopa digne i ode u najbliži dućan po gvalju neidentificiranih mesnih ostataka. Bingo, kaže šef i mladu zvijezdu marketinga nagradi team building vikendom u Opatiji. Tko je toj osobi s tako fantastičnom idejom dao pravo da me ometa usred čitanja? Je li joj itko ikada rekao koliko je to iritantno i destimulirajuće, nametljivo i nepristojno? Ili recimo, klikneš na nešto što te zanima, ali ne, ne možeš ti doći do toga, već počinje neka videoreklama koja se više ne da ugasiti, i ne samo to, u zadnje vrijeme, oni glasovi koje čujete, nisu u vašoj glavi. A jeste li skužili onu bijednu foru da kad god povučete mišem strelicu ta šugava reklama ide za vama, to jest za tekstom, i stalno se pali dok očajnički lupate po križiću? Jer ako nije golemo, šareno, a sad još proizvodi i zvukove, kao onaj grozomorni mrtvac što se vozi na motoru, dovedu te do toga da ne želiš dobro tim ljudima. Pored njih, iskreno, primijeti li itko više oglas za prodaju stana, starozavjetni mali pravokutnik pisan običnim crno-bijelim slovima koja ne titraju, ne skaču vam u lice, ne osipaju se ili ne rasipaju, preko onog što čitate. A Cura i Dečko dana, nekadašnje zvijezde internet portala? Sjeća ih li se još itko? Eno ih dolje na dnu, čame tamo gdje više nitko ne skrola, neslućena dubina stranice, samo za djecu i očajnike.
Naravno, maltretiranje na internetu nije dovoljno samo po sebi, za većinu ono je postalo samorazumljivo, da ne kažem dio popularne kulture, preobilje boja, šećera za mozak, podražaja koji nas zatupljuju zbog čega iskreno vjerujem da bi sljedeći korak mogao biti ovakav. Uskoro, internetske stranice nosit će posebne oznake, bez klizećih mortadela, živih leševa, uložaka koji ne samo da superultra upijaju nego i lete, bit će posebne oznake za one konzervativne: samo vijesti i novinski tekstovi. Baš kao što se da primijetiti u nekim hiper marketima, gdje postoje one jezive blagajne u beskonačnom nizu, a svejedno sve zakrčene redovima, međutim, iznad nekih je jasno istaknut znak. “Blagajna bez slatkiša i igračaka” zar nije to čudo napretka kupovine, sve da bi zadovoljili i onu modernu klijentelu roditelja sa samoodgajajućom djecom čije je histerične udare, unatoč svim roditeljskim priručnicima, postalo nemoguće izbjeći. Preostaje vam jedino da se pravite da nisu vaši. Idejni koncept tih blagajni i mogućih stranica bez reklama mogao bi glasiti: Imajmo manje da bismo imali više. Sva istina, otprilike, stane u tu rečenicu. Gdje god se okrenete, samo se nudi i stvara ovisnike o nepotrebnom, u koju spada i nedavna akcija poklanjanja mobitela prvašićima, a odgojna funkcija letećih mortadela, morbidnih bankovnih kredita, oskvrnutih Smogovaca, već je usvojena.
Ali baš oni što nam na svojim cool kolegijima smišljaju takve iritantne zasjede na ekranu, redom dobivaju ugledne nagrade, zato jer su naučili, naprimjer, kako se najbolje koristi Facebook. Dakle, što su danas novine bez fejsa, što je itko bez fejsa, filozofsko je pitanje novoga doba. O utjecaju tih silnih reklama, trebalo bi napraviti jedno istraživanje, možda grupa znanstvenika te vidjeti kolikom je broju prosječan čovjek izložen u danu pa u skladu s time mjeriti smanjenje mozga i povećanje minusa na računu. Poražavajuće je da od toga više ne možete pobjeći čak ni ako se okanete internetskih portala. Nijedan blok nijedne emisije, serije, filma na televiziji više ne može trajati dulje od 45 minuta, grupa znanstvenika, naime, dokazala je da mozak može podnijeti toliko koncentracije, a onda nam slijedi prava stvar. Nekada stidljivi EPP, danas je centralni odgojno-obrazovni sadržaj, od kojeg se najveći dio reklama odnosi na mobilni i bankarski sustav. Te reklame nisu više za dosadne računovođe, imaju raspon u kojem krediti sugeriraju sve od seksualnog užitka pa skroz do nekrofilije, s tragično pogrešnim naglascima u svakoj drugoj riječi.
Nikad više osamljena
Međutim, čak ni to nije bilo ključno u ovoj zagušenosti što me je porazilo potpuno. Trenutak u kojem sam se zapitala bi li moj život možda stvarno bio ljepši kad se nikada više, nije to moguće, ali misao se svejedno nametnula, ne bih izložila nijednom ekranu. E, taj trenutak je došao kad su me uhvatili nespremnu i počeli me, iza dnevnika, nakon što su je opjevali kao vrhunsko umjetničko djelo, uvjeravati da postam fejsbuk prijateljica sa šunkom. Zaboga, zašto bi itko bio fejsbuk prijatelj sa šunkom?! Jasno je da je pojam prijateljstva s pojavom Facebooka dobio jednu sasvim novu dimenziju, ali vrijedi ponoviti, prijatelji dragi, to je šunka. Komad, u najboljem slučaju, dimljene mljevene mesine s neki udjelom svinjetine, za koju ne želite znati kako nastaje, koja bi davno bila modrozelena da nema svih onih e-ova koji vam dobro čine. I što onda, šunka i ja postanemo prijateljice, ona lajka, recimo, moje tekstove, a ja? Čekaj, čekaj, ako sad ne odem na šunkinu stranicu, ovo će me ubiti. I stvarno, moj svijet se urušava, a šunka i mortadela imaju svoje prijatelje, 31.337 lajkova, imaju ljude koji govore u ime šunke i zahvaljuju se prijateljima, onda prijatelji komentiraju šunkine statuse, pa čovjek šunka lajka lajkanje, pa se ubaci mortadela čije recent activitis lajka 267 ljudi...
Posljednje što mi preostaje dok osjećam kako se mentalno razbolijevam jest da šunki ustupim svoje osobne podatke, da zatražim to prijateljstvo koje će potrajati vječno, da nikada više ne budem usamljena, da otvorim svaki šareni kvadratić koji mi se nudi, da se prepustim mekim dodirima ljubavnika iz ormara koji mi je omogućio doživotan kredit ili da se vratim, dok još mogu, knjigama sa sitnim proredom, papiru i olovci, prijatelju kojeg mogu zagrliti, još malo, dok mogu osjetiti i sebe. Čovjeka, a ne šunku.
