Čovjek je mjerilo svih stvari”, tvrdio je Protagora, a Ante Tomić je mjerilo uspješnog pisca u hrvatskoj književnosti, ustvrdio je Ante Tomić. U svojoj prošlotjednoj zabavnoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, zabavno se sprdajući s kolegama piscima, kad više onako jadnima i kukavnima nije znao što poručiti, osim onoga što ne žele čuti, svu problematiku te socijalne skupine, teškog života, besparice, u tekstu pod naslovom “Piscima je jako teško! E, pa što?”, sveo je na zaključak: “I napokon i prije svega budite zabavni.”
Nema ništa loše u zabavi, osim ako prihvatimo činjenicu da postoje ti neki čudaci koji traže druge sadržaje povrh zabave, sa svojim građanskim i kulturnim pravima, i oni kojima nije osnovni motiv za pisanje prodaja knjiga u desetke tisuća primjeraka. Eto, drznuli se i oni tražiti poticaj za ono što rade.
Klasici umirali u bijedi
Treba li se za potrebe tog nešto drugačijeg pristupa knjigama i zabavi vraćati u povijest i širiti temu, ne znam, ali za svaki slučaj, tek podsjetnik na klasike i njihove autore na čijim djelima počivaju obrazovni sustavi europskih zemalja. Čitajući biografije velikih pisaca svjetske književnosti, onako dosadnih i nezabavnih, došli bismo do impozantnog broja onih koji su umirali u dugovima i besparici, slabo se prodajući, tražeći od svojih čitatelja i da uključe mozak.
Pretpostavljam da se oni luzeri koji su čitav život posvetili pisanju poezije trebaju istog trena priključiti maloj performerskoj skupini koja je najavila da će tražiti od Ministarstva kulture poticaj za jednosmjerne avionske karte do bilo koje europske destinacije kako bi trajno rasteretili državni proračun. A tek oni jadnici koji pišu knjige eseja, pa bolje da se nisu ni rodili u ovo zabavno vrijeme. Ne tako davno vodila sam vrlo zabavan razgovor s urednikom jedne izdavačke kuće koji je preda mnom prezrivo lupkao prstom po jednom nezabavnom romanu čiji primjerci stoje na skladištu pokušavajući od mene dobiti potvrdu da mu se to sa mnom neće dogoditi i da se spremam napisati hit koji će se nemilosrdno prodavati. Kad sam mu rekla da se to s hitovima nikad ne zna i da nisam zbog prodaje niti počela pisati, nije mogao k sebi doći.
Knjige kojih se urednik trgovac pred mojim očima grozio, knjige o kojima s prezirom piše Tomić tvrdeći kako je laž da se prozno djelo ne može prodati u više od 1000 primjeraka (samo ako se potrudite, može i u 15.000) često su i te kako vrijedne i dobre u literarnom smislu ma koliko ih široka čitateljska masa, kojoj se neki pokušavaju dodvoriti, ne prepoznavala.
Uzmimo za primjer Luku Bekavaca i njegov roman “Drenje” na koji se lupkalo prstom, stilski superioran kao priča o skrivenom šumu, o ratu i alkoholizmu, neobičan ekološki horor, nešto kao literarni jazz, koji bi opet, neprepoznat od širokih masa, trebao biti sasvim suvišan. Tiskan u tisuću primjeraka, teško da će se prodati više od naklade. Ili, recimo, Neven Ušumović, autor koji je osebujan, mračan, koji vrijedno, pedantno i pametno piše odlične zbirke priča, ali u njima, na žalost, nema zabave s mirisom pečene janjetine. On traži nešto više, i neće se prodati u petnaest tisuća primjeraka. Kaže Tomić na jednom mjestu, nije da ne, ima onih nekomercijalnih koje država treba poticati, ali zajedno s vrijednim autorima šlepaju se budale. Postavlja se pitanje koliko je zapravo tih budala koje se tako uspješno šlepaju i koji je to novac koji oni od države uzimaju. Možete biti sigurni, to je mizeran novac jer, čak i kad prodate knjigu u pet tisuća primjeraka po prosječnoj cijeni od 99 kn, od nje se, zaradivši devet kuna po primjerku, ne može živjeti vječno.
A ako ćemo već o novcu i isplativosti državnih poticaja, postavimo stvari ovako. Kada se snimi filmska uspješnica po, recimo, nekom scenariju nekog uspješnog hrvatskog pisca, pa čak i kad nahrupe mase u kina da ga pogledaju, to je toliko malen broj ljudi da taj film u nekim svjetskim razmjerima nije trebalo ni snimati. Sav novac koji ide svim budalama koje se šlepaju s vrijednim autorima za čitavu godinu, nisu ni pola tog filma koji sam sebe nije isplatio. A zašto trebaju postojati i budale koje se šlepaju? Prvo i prvo, zato što nisu sve budale, čak i ako se nama čine kao budale, čak i ako nisu prodali petnaest tisuća primjeraka, ako ne uzimamo sebe kao mjerilo kvalitete, i svoju nakladu.
Drugo, da bi u sustavu moglo uspjeti onih nekoliko rijetkih genijalaca, sustav mora postojati kao potpora kad se jednom u njemu takav pojavi, a u međuvremenu potaknuti i one koji to nisu po našim mjerilima.
Ne znam što bi nekom autoru uspješnica trn u oku trebale biti te jadne i kukavne budale s tek nekoliko tankih zbirčica priča, koje za svoje cjelokupno djelo dobiju honorar kao otprilike poznati kolumnist, pretpostavljam, za tjedni tekst o njima, osim ako mu nije važno sebe vidjeti ne samo kao autora uspješnica, ne samo kao narodskog pisca kojeg vole čitati mase nego i oni kojima zabava ne utažuje glad.
“Grabljivica” najčitanija
Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Močvari održana književna tribina o fenomenu bestselera. O njemu su govorili Zoran Ferić i profesor književnosti Tomislav Brlek, zajedno s moderatorima iz beogradskog Betona, na kojoj se skupilo tek nekoliko ljudi u publici. Pretpostavljam, i takav književni program kao nekomercijalan trebalo bi ukinuti. Ali prije nego što se to dogodi kratka zabilješka o najvećem hitu kojim je otvorena tribina, najprodavanijoj knjizi, ne u Hrvatskoj, ne u Srbiji, ne u Bosni i Hercegovini, nego u čitavoj regiji. Kolege pisci, ovako se to radi:
“Svatko ima pravo na drugu šansu i novi život. Hrabri to pravo i iskoriste. Nikada nije kasno da se život počne ispočetka jer nije važno koliko imaš godina, već koliko ti je ostalo. A to nitko ne zna”, kaže Simonida Milojković, autorica “Grabljivice”, najčitanijeg romana u posljednjih 20 godina u regiji. Ta djevojka koja je prije deset godina bila obična sponzoruša, koja preko kreveta moćnih muškaraca pokušava pronaći svoj put do sreće, danas je samosvjesna žena od 33 godine koja svojim životom dokazuje da svaki čovjek ima šansu da bude bolji nego što je bio.
Ta snažna životna poruka navela me je da ponovno objavim njeno nevjerojatno, ali vrlo poučno životno iskustvo s nastavkom i epilogom: ”’Grabljivica – 10 godina kasnije’ – kaže autorica.”
Zvuči zabavno, zar ne? I crno na bijelom, 130.000 primjeraka, prodano! Simonida se nesumnjivo potrudila.
