Pravna kvalifikacija “nepravomoćna presuda” na politički kontaminiranom terenu kao što je BiH, ne znači apsolutno ništa! To je država u kojoj se svaki tekst čita na tri različita jezika. Dok je iz suda u Haagu negdje u drugoj polovici 2015. g ne zamjeni druga, kategoričnija rečenica “pravomoćna ili konačna presuda” dežurni politički agitatori u svakoj mogućoj prigodi potencirat će nepravomoćnu haašku tvrdnju u kojoj je Hrvatska bila agresor na BiH i kako je HVO dio zločinačkog pothvata, pod čijom se zastavom nastojao od Bošnjaka, etnički očistiti prostor tadašnje HR-HB. Ne treba biti Nostradamus, pa zamisliti nekog angažiranog intelektualca, političkog analitičara, povjesničara, ili stranačkog čelnika, koji će u RTV emisijama, novinskim kolumnama, osvrtima,.. kazati, ili pisati, “kako posljednja presuda Haaškog suda, jasno dokazuje genocidnost bivše tvorevine HR-HB, zbog čega na prostoru BiH Hrvati ne mogu dobiti svoj entitet “Republiku Hrvatsku”.
Defanzivna, inertna, dezorijentirana, hrvatska politička elita u BiH, uzalud će se pokušati braniti tezom da se radi o “nepravomoćnoj presudi”. Njihova pravnička argumentacija, neće vrijediti pišljive bobe. Neće ih takav pravni izraz obraniti ni na domaćem, ali ni na međunarodnom političkom polju. Stigma Haaškog suda, pratit će ih u ove dvije za političko, ustavno, i nacionalno repozicinoranje Hrvata važne godine. Dok se bude čekala konačna, pravomoćna presuda Haaškog suda od službenog Sarajeva, preko Bruxellesa do Washingtona... ovisno o političkom pragmatizmu izvlačit će se rečenice iz nepravomoćne haaške presude. Treći enitet, treći kanal.. bit će crvena krpa, na koju će se orkestrirano “pucati” iz svog raspoloživog medijsko-političkog arsenala. U takvom okruženju dvije godine za skidanje kolektivnog haaškog prokletstva su duge. To su godine u kojima će hrvatske političke stranke radi posljednje haaške kvalifikacije, ući oslabljene u utakmicu u kojoj će se mijenjati Ustavu BiH i preustroj Federacije BiH. Iznad jednog naroda u te dvije godine, kao sjena lebdit će pitanje kolektivne krivnje. Država Hrvatska koja se u svojoj Deklaraciji u domovinskog ratu tvrdi da je vodila pravedni-osloboditelji rat, proglašena je agresorom. Zločina je bilo, i to je nepobitna činjenica, no da kolektivnu krivnju za zločin snosi jedna narod, za preteška tvrdnja. Takvom generaliziranju čak se 1946. godine u svom eseju pod nazivom “pitanje krivnje” usprotivio poznati njemački filozof egzisntacijalizma i kritičar Hitlerova režima Carl Jaspers. Krivnju je podijelio u četiri kategorije, kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku! “Tako, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države. O zločinima može odlučivati sudac, o političkoj odgovornosti pobjednik; o moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi” pisao je Jaspers prije 67 godina. Iz ovih rečenica njemačkog filozofa razvidno je da niti Hrvati u BiH, ne smiju skrivati glavu zbog počinjenih zločina, ali niti Bošnjaci i njihovi politički predstavnici nemaju moralno, ni političko pravo da na nepravomoćnoj haaškoj tezi, prava najmanjeg naroda, i dalje derogiraju. Na trećoj strani Vlada Hrvatske i tamošnji mediji, sad kad je u cijelu priču umočena i njihova država, morat će se trgnuti iz opće pasivnosti. Dok se svih ovih godina vodio sudski postupak protiv šestorice Hrvata u BiH i vlast i mediji u Hrvatskoj, taj su postupak tretirali u rangu suđenja bivšeg vođe pobunjenika Demokratske Republike Kongo Thomasa Lubangu. Ozbiljnost iznesenih nepravomoćnih optužbi, moraju konačno trznuti i predstavnike političke vlasti Hrvata u BiH. Ako ima volje i političke mudrosti, hrvatske stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora, moraju zajednički nastupiti prema haaškoj kvalifikaciji. Taj nastup ne smije završiti na pukom verbaliziranju, već na konkretnoj akciji kako bi se za dvije godine oborila optužnica.
