Hrvatska sasvim sigurno nije jedina zemlja u kojoj se mozak redovito iskapčao kad su se donosile mnogobrojne rastrošne odluke o dijeljenju raznoraznih prava ili povlastica. Na svakom kutku zemaljske kugle možemo susresti zapanjujuće primjere sitnih nesmotrenosti političara, koji su uvijek preferirali glasove nad zdravom ekonomskom logikom, a koje su se pretvorile u krupne društvene probleme.
Prijatelj me je tako upozorio na senzacionalan članak u The Economistu, svojevrsnu ekonomsku legendu o Kaliforniji – državi koja je činila sve da si stvori dugoročne i vrlo ozbiljne fiskalne probleme te je danas postala ogledni primjer zapadne države čiji primjer ne treba slijediti.
Najzabavniji dio te kalifornijske legende je priča o tome kako su čak i zatvorski čuvari postali ozbiljna prijetnja zloglasnom kalifornijskom fiskusu. Naime, prije tridesetak godina izvjesni Don Novey bio je tek obični zatvorski čuvar u slavnom/zloglasnom Folsom State zatvoru, istom onome u kojem je jedna od najvećih country glazbenika, Johnny Cash, održao svoj najpoznatiji koncert i snimio najbolji album – Folsom Prison Blues. E taj vam je Don Novey postao vođa kalifornijskog udruženja zatvorskih čuvara. Bilo ih je ukupno oko 2600 i čuvali su oko 36.000 zatvorenika. Uporni Novey se pak uvezao s političarima u traženju sve većih drakonskih kazni, ali i s građevinskim lobijem. U zadnjih trideset godina tako je u Kaliforniji sagrađeno dvadesetak novih velikih zatvora. Broj zatvorskih čuvara popeo se na 31.000, a u kalifornijskim robijašnicama robija 170.000 zatvorenika. Zatvori su postali enormna industrija, nesmiljeni potrošač državnih sredstava. U međuvremenu je D. Novey za svoje kolege zatvorske čuvare izborio i godišnju plaću s dodacima višu od 100.000 dolara te mirovine počevši od 50 godina života u iznosu 90 posto plaće. To nije bio jedini kalifornijski promašaj, nego samo jedan od mnogih. Danas je deficit kalifornijskog proračuna, piše u The Economistu, dosegnuo 25 milijardi dolara te je veći od ukupnog proračuna iz 1975. A političari su svih tih godina morali vidjeti kamo sve to ide, znakovi su bili potpuno jasni.
Isto je u Hrvatskoj; dijelili smo beneficije i povlastice, prava i ugovore, a da su naši političari i mi svi skupa s njima zapravo odbijali vidjeti jasne posljedice neodgovornog ponašanja. Nenormalna rastrošnost postala je način života. Još krajem osamdesetih počeli smo tjerati radnike u mirovinu u kasnim četrdesetima. Branitelje nismo nakon rata ni pokušavali integrirati u ekonomski život nego smo ih također izvezli iz svijeta rada u svijet ovisan o propalom prvom mirovinskom stupu međugeneracijske solidarnosti.
Državnim službenicima, radnicima u javnim i državnim tvrtkama omogućili smo vrlo visoku razinu zaštite prava te relativno pristojna primanja u odnosu na mogućnosti državnog proračuna. Nakon 2000. godine dopustili smo eksploziju troškova zdravstvenog sustava. Seljake smo tetošili enormnim poticajima, a nismo stvorili produktivnog i konkurentnog europskog poljoprivrednika. Istresli smo vreće novca u brodogradilišta itd., itd., itd.
I cijelo to vrijeme dok smo kukali kako bi ipak trebalo pripaziti na one u privatnom sektoru, potreba učinkovitosti državnog sektora bila nam je viša razina razmišljanja, nešto o čemu smo počeli pričati tek zadnjih godina. Ulagali smo u istraživanje i razvoj, naravno, tek na simboličnim razinama. Pamet nam baš nije bila na cijeni. Gradili smo ceste da bi netko zaradio, a pričali da povezujemo Hrvatsku. Poput nekog narkomana cijelo društvo naviklo se na tromost, neučinkovitost i neinventivnost. Nejasno je kad se zbroje sve kamate koje ovo društvo treba platiti (i građani i tvrtke), zašto netko misli da je to uopće moguće. Ljudi su preplašeni, boje se za budućnost, ali većina još nema volje za težak put povratka u realnost. Hrvatska je, ipak, “jača” nego Kalifornija.
Ne sanjajte Hrvatska nemoze nikad biti Kalifornija ili Svicarska.Molimo Boga da bude kao Danska ili Finska.