Jedno poglavlje Priručnika fantastične zoologije veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges posvećuje Kujati, biću iz arapske mitologije, te kaže: “U muslimanskoj kozmologiji Kujata je golemi bik s četiri tisuće očiju, ušiju, nozdrva, gubica i nogu. Da bi se došlo od jednoga do drugog uha ili od jednoga do drugog oka, potrebno je ništa manje nego petsto godina. Kujata stoji na leđima ribe Bahamut; na bikovim je leđima golema stijena od rubina, na stijeni anđeo, a na anđelu naša Zemlja. Ispod ribe je silno more, ispod mora je golem zračni ponor, ispod tog ponora je vatra, a pod njom je zmija, tako velika da bi mogla progutati sav svijet kad se ne bi bojala Alaha.”
Kao svaki mit, tako i ovaj koji prenosi Borges, otvoren je za metaforičke i alegorijske interpretacije. Ovdje ćemo ga iskoristiti kao poticaj za promišljanje današnjih svjetskih odnosa jer mitovi su modeli za tumačenje stvarnosti – prošle, sadašnje ili buduće.
Prisiljeni na površnost, najčešće vidimo samo ono što je na vrhu: u slučaju navedenog mita “našu Zemlju”, a u slučaju naše stvarnosti ono što nam se, htjeli-ne htjeli, svakodnevno pojavljuje i što nazivamo “svijetom”. Nekima je to dovoljno. No, nekima vrag ne da mira pa razmišljaju, i dolaze do zaključka da je to što se nereflektirano smatra svijetom samo medijsko posredovanje neke “stvarne stvarnosti” koja je skrivena velom zablude. Drugim riječima, svijet je nošen na rukama medijskoga anđela, prozračna i titrava, kakvi su već svi anđeli.
Ali to ni približno nije cijela priča. Naime, mediji nisu ni približno samostojni, nego stoje i opstoje na klimavoj stijeni globalne politike i političkoga sustava koji se voli nazivati demokracijom. Tako gledajući – još uvijek površno – svijetom upravlja, održava ga i njegovu sudbinu određuje stijena, blještava poput rubina, koju se danas obično zove “političkom elitom”, na primjer, Obama, Barroso, Putin, Xi Jinping, Kim Jong-un, Josipović, Milanović i Bandić. Što njih održava, na čemu se oni temelje? Kujata. To je ključ Borgesove mitske storije i ključ ove naše, banalnije. Cjelokupna politika stoji na leđima moćne zvijeri koja ima četiri tisuće lica, a koju u našoj reinterpretaciji mita jednostavno možemo nazvati – kapitalizam. Više je stotina godina bilo potrebno da bi se upoznalo tog bika i da bi se osvijestila njegova divlja bit. Ali ni to nije sve. Ni taj bik nije samostojeći, nego stoji na leđima ribe Bahamut, a nju u ovoj našoj demitologiziranoj priči predstavljaju svi ekonomsko-politički sistemi koji su bili usmjereni protiv slobode, jednakosti i pravednosti.
Čemu oni mogu zahvaliti svoju moć? U kakvom to moru pliva Bahamut? Tom borgesovskom moru ovdje bismo mogli prispodobiti – tehniku, onako kako je određuje francuski mislitelj Jacques Ellul: “Tehnika je sveukupnost metoda racionalno razvijenih radi postizanja apsolutne efikasnosti (na danom stupnju razvoja) u svim područjima ljudskog djelovanja.” Misli se na tehnički sistem koji nije proizvod, nego proizvođač dehumanizirajuće politike i ekonomije i koji je, nakon što je pokorio prirodu, postao prijetnjom samom čovjeku. Ta objektivacija prirode i čovjeka putem tehnike ili tehnikom omogućena mnoštvo je hijerarhijskih obrazaca koji nastaju, postoje, funkcioniraju, međusobno se prepleću i nadopunjuju, proizvodeći stalno nove neravnopravnosti, diskriminacije, stigmatizacije i isključivanja. Baš zato je Borgesov “zračni ponor”, čvrst u svojoj eteričnosti, dobra ilustracija. Pod njim pak gori vatra koja zagrijava i pokreće sve gornje slojeve. A to je – privatno vlasništvo, sam koncept vlasništva i sve prakse koje o njemu ovise, od Knjige postanka do privatizacije voda i šuma, od robovlasništva do Kamenskog. Jean-Jacques Rousseau o tome kaže: “Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći ‘Ovo je moje’, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio je istinski osnivač civiliziranog društva. Nije li zločine, ratove, ubojstva, bijedu i užase netko mogao uštedjeti ljudskom rodu da je, čupajući kolce i zatrpavajući jarak, doviknuo bližnjima: ‘Ne slušajte tog varalicu! Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!’”
I naposljetku zmija, koja personificira moć: onu moć koja obilježava međuljudske odnose, i onu moć koju čovjek iživljava nad ne-ljudskim svijetom, i onu moć koju je Hans Jonas nazvao “samomoćnom moći” jer se odmetnula od čovjeka, izmaknula kontroli i “računa samo sa sljedećim stupnjem moći, a ne i s odustajanjem od moći”. Da nema ideje čovjeka i ostataka svijesti o slobodi i dostojanstvu čovjeka, moć bi već odavno proždrla svijet, kao što jedino Alah spašava svijet od moćne mitske zmije.
I sad, kad smo stigli do dna, vratimo se na vrh. Što će biti s tim nestabilnim svijetom? Ništa – ako budemo ostali tu gdje jesmo buljeći u svjetsko ogledalo u kojemu vidimo uvijek isti svoj lik. Treba zaći iza ogledala, sagledati stvari šire i dublje. Tada bismo se mogli, osnaženi spoznajom o cjelokupnoj stvarnosti, spuštati niz stupnjeve postojećeg; kopati oči, čupati uši i nozdrve, čepiti gubicu i lomiti noge onom biku; kidati krljušti, škrge i peraje onoj ribi; isušiti ono more, isisati onaj zrak i ugasiti onu vatru nad zmijom, a potom obezglaviti samu zmiju. Okrutni su to savjeti, ali okrutna je i stvarnost. Koliko god nam bilo lijepo na vrhu anđelova prsta, trebali bismo biti svjesni da su zmijska usta uvijek razjapljena. Riječima Johna Stuarta Milla, bolje je biti nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna budala.
Što nas onda priječi da pokušamo drukčije, da se trgnemo iz budalaste apatije i krenemo u ofenzivu koja bi nam barem pružila nadu u nešto bolje? Vjerojatno mitski strah, duboko ukorijenjen u čovjeku od prahistorijske špilje do Facebooka, da će se sve urušiti ako se pobunimo protiv svega. Međutim, opća pobuna o kojoj je ovdje riječ, a koja bi mogla dovesti do urušavanja varave svjetske građevine, ne znači da bi svijet propao, nego da bi napokon došao na pravo mjesto.
Pa jel nismo to pokusali napraviti sa komunizmom. Milijoni ljudi su u toj borbi izginuli i vidjeli smo kako se je komunisticka oligarhija ponasala a takodjer smo vidjeli produktivnost i zalju za radom indoktrinirane vecine. Kinezi su se tek pokrenuli kada su na zalost popustili kapitalizmu. Filozofija je utopiski uredu na zalost svi smo drugaciji jedne rad motivira druge godisnji odmor. kako to izbalansirati i uzeti moc onima koji rade i podariti ga onima kojima rad nije prioritet. Izuzetno komplicirano i nemoze se nikako pojednostaviti.