Sljedeće godine navršava se ravno stoljeće od sarajevskog atentata i početka 1. svjetskog rata. Hoće li Balkan dočekati tu stogodišnjicu kao manje nestabilna regija, manje eksplozivna nego u proteklih sto godina? Odgovor na to pitanje u velikoj mjeri ovisi o tome što će se u Beogradu, Prištini i Bruxellesu događati u sljedeća 24 sata. Prihvati li Srbija potpisati sporazum s Kosovom, dobit će datum početka pregovora o članstvu u EU, steći vjerodostojnost i prijatelje na zapadu kojih sada nema, i imat će šansu da gospodarski spasi državu od bankrota. Podrži li većina građana Srbije takvu odluku svoga vodstva (što je također vrlo neizvjesno), čitava regija dočekat će lipanj 2014. kao stabilizirano, mirnije mjesto, s jasnim granicama koje svi međusobno priznaju. Ne prihvati li Srbija ponuđeni sporazum s Kosovom, Balkan će i na stotu obljetnicu atentata koji je bio povod za 1. svjetski rat ostati prostor na kojem nisu do kraja uređeni odnosi, koji nije krenuo dalje, već i dalje iz njegove prošlosti izvire nestabilnost. Srbija se nalazi u živom blatu, kaže premijer Ivica Dačić, koji je u Bruxellesu od sredine listopada vodio s kosovskim premijerom dijalog o normalizaciji odnosa. Srbija se nadala da će u tom dijalogu dobiti široku autonomiju za srpske općine na sjeveru Kosova.
Nadala se kosovskoj “Republici Srpskoj”, ali na kraju je shvatila da ni Kosovo, ni EU, ni SAD (koji u dijalogu u Bruxellesu formalno ne sudjeluje, ali nastupa kao nevidljiva ruka) neće dopustiti takvu podjelu Kosova. Dačić taj izbor naziva živim blatom, neki drugi u Srbiji nazivaju to kapitulacijom. Srpska pravoslavna crkva poziva državni vrh da “odbije ultimatum” i “ne predaje, ne izdaje i ne prodaje Kosovo i Metohiju, historijsku staru Srbiju”. Ali ono što SPC ne vidi jest to da, čak i ako odbije sporazum koji predviđa njihovo ukidanje, Srbija neće moći sačuvati paralelne srpske institucije na sjeveru Kosova. Samo će se dogoditi to da će te institucije biti razmontirane na manje uređen, po Srbe bolniji način. Zbog konteksta, treba se prisjetiti brojnih prilika tijekom devedesetih u kojima je Srbiji bilo ponuđeno nešto što je ona agresivno odbijala, sve dok kasniji razvoj događaja nije pokazao koliko je to odbijanje bilo iracionalno.
U pregovorima u francuskom dvorcu Rambouillet početkom 1999. Milošević je odbio prijedlog za koji je Wolfgang Petrich kasnije, pred Haaškim sudom, rekao da je zapravo bio u interesu Beograda. Po tom prijedlogu, Kosovo bi dobilo natrag autonomiju unutar Srbije, OVK bi se razoružao, a na teren bi stigle mirovne snage i NATO. Nakon što je Milošević to odbio, uslijedilo je NATO-ovo bombardiranje Srbije, povlačenje srpskih trupa s Kosova, dolazak NATO-a i nezavisnost Republike Kosovo. Miloševićevo odbijanje sporazuma pokazalo se kao iracionalan potez koji nije poboljšao, već samo pogoršao poziciju Srbije. Ne treba ni podsjećati na srpsko odbijanje plana Z4 uoči Oluje.
A zapravo ta sposobnost srpskih lidera da odbijaju sporazume i kasnije se suočavaju s puno gorim posljedicama svoga odbijanja seže još u rujan 1991. i mirovnu konferenciju u Haagu. Kao i danas, pregovore je vodila EU, koja je predložila nešto što se kasnije pokazalo kao posljednji prijedlog koji je pokušao mirno riješiti sve probleme u raspadu SFRJ.
Prema sporazumu, šest republika mogle su mirno postati suverene i nezavisne države, s time da jamče prava manjinama. Za stolom, to su prihvatili lideri pet republika, uključujući – na Miloševićevo iznenađenje – i Momira Bulatovića iz Crne Gore.
Milošević je napustio pregovore, otputovao u Beograd i sljedećih dana prisilio Bulatovića da povuče potpis. Da nije ubio taj sporazum, Milošević bi dobio manje-više ono što Srbija ima i danas, samo što bi sačuvao nekoliko stotina tisuća ljudskih života, a učinio bi i sebi jednu veliku uslugu. Ne bi 15 godina kasnije skončao život u zatvorskoj ćeliji u tom istom Haagu, kao prvi šef države u modernoj povijesti koji je izveden pred kazneni sud da odgovara za ratne zločine i genocid. Drugi je bio Saddam Hussein. Srpski lideri prečesto su odbijali razumne sporazume koji su im nuđeni na očitu štetu sebe samih i drugih oko sebe. Za razliku od prijašnjih slučajeva, sada u slučaju odbijanja ne prijeti nikakva mogućnost rata, ali nadajmo se da u sljedeća 24 sata Beograd neće ponoviti toliko puta viđenu pogrešku odbijanja dogovora i poricanja stvarnosti. Kosovo više nije Srbija. Naviknite se na to.
Prihvati li Srbija sporazum s Kosovom, dobit će datum početka pregovora o članstvu u EU, steći vjerodostojnost...
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
