Vijest da je premijer Zoran Milanović uputio pismo papi Benediktu XVI. na njegovu odlasku mogla bi biti ohrabrujuća. Naime, premijer u svome (inače vrlo kićenom pismu za jednog ljevičarskog političara) piše kako je uvjeren da će njegova Vlada, koja je “privržena čvrstim bilateralnim odnosima sa Svetom Stolicom”, nastaviti raditi s papinim nasljednikom i njegovim najbližim suradnicima “u duhu dijaloga, otvorenosti i međusobna uvažavanja”.
Ako se ne radi o pukoj kurtoaziji i protokolarnim banalnostima, onda je premijer Milanović na sebe preuzeo veliku obvezu. Naime, odnosi Katoličke crkve u Hrvatskoj i hrvatskih vlasti na najnižim su granama otkako je demokratske Hrvatske. I to zahvaljujući upravo sadašnjoj vladi, sadašnjem premijeru i sadašnjim ministrima. Odnose s Crkvom ova je vlast sustavno i sa svih razina nastojala učiniti što lošijima, tako da ih, zapravo, u ovome trenutku i nema osim kao mrtva slova na papiru.
Crkva, ali ne samo ona kao institucija, nego i vjera i religija kao fenomeni i društvena stvarnost, nastoje se podcijeniti na svaki mogući način, pa se s vrha vlasti sustavno šalju poruke vjerske nesnošljivosti, a sve pod lažnom izlikom obrane sekularnosti, odnosno pod oblandom rigidnog sekularizma, koji se najčešće manifestira kao ljuti i bojovni boljševizam koji se postumno pojavljuje, na užas mnogih, u društvenoj zbilji poput kakve sablasti prošlosti.
Stoga je dobro znati da između Svete Stolice i Katoličke crkve u Hrvatskoj stoji znak jednakosti. Ne može se, naime, biti “privržen” odnosima s Vatikanom, a u isto vrijeme odnose s Kaptolom tretirati kao one najniže vrste. Ne može se biti dobar s papom, a u svađi s kardinalom, to premijer jako dobro mora znati.
Jer, ako je dobro slušao što je npr. o istospolnoj (gender) ideologiji govorio papa Benedikt XVI. u božićno vrijeme, mogao je vidjeti i čuti da je to isto ono što je izrekao i kardinal Bozanić u svojim nastupima, pa i onoga jutra kad su premijer i predsjednik države bili zajedno na misi u katedrali. I kad je predsjednik države otišao na prigodni domjenak u Nadbiskupski dvor nakon mise, a premijer netragom nestao...
Ne mogu, primjerice, Milanovićevi ministri reći biskupima da su lažljivci i da oni s lažljivcima ne komuniciraju, a u isto vrijeme očekivati ružičastu budućnosti “u duhu dijaloga, otvorenosti i međusobna uvažavanja”. Ili još gore i mračnije, kao što je jedan od ministara ove vlasti usporedio kardinala Bozanića sa Slobodanom Miloševićem. Po istoj analogiji i hijerarhiji, za toga je ministra papa, novi ili stari svejedno, ratni zločinac u rangu Mussolinija ili Hitlera!
Uostalom, ovoj je vladi poruku iz Vatikana odmah nakon odlaska Benedikta XVI. uputio mons. Nikola Eterović, rekavši kako će dobri odnosi ovisiti o objema stranama, s naglaskom poštovanja prirodnih zakona te Božjih i ljudskih prava. A ona se i u Vatikanu i na Kaptolu, kao i u cijelom katoličkom ili još šire, u kršćanskom svijetu, poštuju na isti način. A u ozbiljnim demokracijama omogućava im se pravo glasa i daje dužan respekt. Čega u nas zasad nema ni u tragovima.
Opet Pavicic citira Eterovica koji govori o bozjim pravima. A nitko da nam objasni sta su to bozja prava ?