Zlo se šulja oko nas, a mi mu držimo svijeću, da, ne lezi vraže, ne bi previdjelo neku svoju nedužnu žrtvu. Pridržavamo mu kaput, pojimo ga i gojimo, širom mu otvaramo vrata i dopuštamo da se u našem domu raskomoti kao da je u svojoj kući, sve za sitniš koji nam udjeljuje njegovanim prstima s kojih se cijedi krv naših bližnjih. Njegov prezrivi cerek skloni smo protumačiti kao blagi osmijeh iskrene zahvalnosti. “Slatki vi gosponček, / naj daju mi jen preponizni pardonček, / kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!”
Milostivi gosponček, preponizni poklonček - najvjerojatnije je i ljubaznom mladom gospodinu Franzu Kaiseru zvanom “Franz Beckenbauer”, odcvrkutao vlasnik stana u Palmotićevoj 3 u Zagrebu, kad mu se ovaj pojavio na širom otvorenim vratima. Posao je sklopljen glatko i na obostrano zadovoljstvo: planiranje ubojstva u susjedstvu moglo je odmah početi.
Naravno, nikome na čelu ne piše tko je i kakve planove snuje. No za svakog građanina, za svaku ustanovu i svaku tvrtku morala bi vrijediti ista pravila. A elementarna pravila u iznajmljivanju stana podrazumijevaju ustanovljavanje identiteta unajmljivača, sklapanje ugovora o najmu sa svim nužnim podacima o objema ugovornim stranama, ovjeru potpisa kod javnog bilježnika (a ti se potpisi ovjeravaju s pomoću pravovaljane isprave, u pravilu osobne iskaznice), prijavu ugovora poreznoj upravi, plaćanje poreza na najam... i, što je osobito bitno, prijavu boravka novog podstanara nadležnoj policijskoj upravi!
Neću griješiti dušu, pa se vlasnicima stana u Palmotićevoj, ako su se pridržavali svih propisa koji vrijede u iznajmljivanju stanova, skrušeno ispričavam. Uzmimo da sami nisu mogli znati koga primaju pod krov, ali su zato, poštujući propise, učinili sve što je trebalo da drugi doznaju što se u njihovu stanu sprema.
No, bilo u Palmotićevoj ovako ili onako, teško me je razuvjeriti da se mnogi od nas prema zlu ne odnose baš onako kako sam na početku opisao. Jer, kad ne bi bilo tako, kad građani ne bi očijukali sa zlom, kako bi bilo moguće da se među nama mjesecima kreću atentatori s lažnim identitetima i pravim pištoljima, da uzimaju u najam stanove, kupuju motorkotače, putuju preko granica kao da imaju diplomatske putovnice, mjesecima uhode “mete” koji stanuju u neposrednom susjedstvu predsjednika države, izlaze u kafiće, beskrajno telefoniraju, sklapaju i prenose paklene strojeve... a da nikome ništa ne bude sumnjivo? Zlo se ne može kretati bez traga, ali može raditi što ga je volja, ako mu u zametanju tragova na ruku idu “ispravni” građani.
Kako je, primjerice, moguće protumačiti vrlo raširenu metropolsku pojavu da nitko ili, da ne pretjerujem, malo tko zna gdje tko stanuje. U Palmotićevoj stanari zgrade u kojoj je planiran atentat nisu imali pojma tko su im privremeni susjedi. A tako je više-manje posvuda, pa i u ovoj sedmerokatnici u kojoj stanujem.
Čestiti se građanin od građanina koji asistira zlu razlikuje samo po tome što poštuje zakonske norme i moralna načela. I još nešto: kad će u zgrade s mnogo stanova biti vraćeni kućepazitelji? Da su ovdje, imao bih koga pitati tko to iznad moje glave ruši (tobože adaptira) stan ili gdje stanuje Franz Kaiser, pa da odem po autogram (za nećaka).
