Svoje mišljenje ne kažemo iz straha da ćemo dobiti etikete. Bojimo se da je iznošenje negativnog mišljenja isto što i biti negativna osoba, ili da nećemo biti ''fini'' kažemo li nešto krajnje otvoreno. Ili, pak, može biti da ćemo se doimati neobrazovano ili glupo ako ustvrdimo nešto očito ili postavimo pitanje koje je samo po sebi očigledno. Istinu ubija napor da upravljamo time kako nas drugi doživljavaju. Strah koji osjećamo, a koji nas sprečava da otvoreno kažemo što mislimo, jasno mi je predočio Steve dok sam još bio brucoš na faksu.
Strah od lijepljenja ''etikete''
Predavanje iz psihologije održavalo se u prostoru koji je mogao primiti tisuću studenata. Profesor je bio na pozornici s mikrofonom i slajdovima koje je pokazivao, obilazeći prostoriju dok je govorio. Rijetko bi tko postavio pitanje: samo smo pravili bilješke i zapisivali napomene. Jednoga dana, dok je profesor predavao, nisam uopće mogao shvatiti o čemu govori. Osvrnuo sam se po prostoriji da provjerim dijeli li još tko moju sudbinu. Ali, doimalo se da je svima, pa čak i prijateljima koji su sjedili do mene, sve jasno. Stoga sam nastavio prazno buljiti dolje, prema pozornici. Budući da nitko nije mnogo zapisivao zaključio sam kako je to ili jako jednostavno ili nevažno gradivo. K tome, još sam se uvjerio kako jedino ja u auditoriju ne shvaćam o čemu je riječ.
Ostatak članka pročitajte na Pametnoj kuni.
Svoje mišljenje ne kažemo iz straha da ćemo dobiti etikete. Bojimo se da je iznošenje negativnog mišljenja isto što i biti negativna osoba ili da nećemo biti ''fini'' kažemo li nešto krajnje otvoreno. Ili, pak, možda ćemo se doimati neobrazovano ili glupo ako ustvrdimo nešto očito ili postavimo pitanje koje je samo po sebi očigledno. Istinu ubija napor da upravljamo time kako nas drugi doživljavaju. Strah koji osjećamo, a koji nas sprečava da otvoreno kažemo što mislimo, jasno mi je predočio Steve dok sam još bio brucoš na faksu.
Strah od lijepljenja ''etikete'
'Predavanje iz psihologije održavalo se u prostoru koji je mogao primiti tisuću studenata. Profesor je bio na pozornici s mikrofonom i slajdovima koje je pokazivao, obilazeći prostoriju dok je govorio. Rijetko bi tko postavio pitanje: samo smo pravili bilješke i zapisivali napomene. Jednoga dana, dok je profesor predavao, nisam uopće mogao shvatiti o čemu govori. Osvrnuo sam se po prostoriji da provjerim dijeli li još tko moju sudbinu. Ali, doimalo se da je svima, pa čak i prijateljima koji su sjedili do mene, sve jasno. Stoga sam nastavio prazno buljiti dolje, prema pozornici. Budući da nitko nije mnogo zapisivao zaključio sam kako je to ili jako jednostavno ili nevažno gradivo. K tome, još sam se uvjerio kako jedino ja u auditoriju ne shvaćam o čemu je riječ.
Ostatak članka pročitajte na Pametnoj kuni.
