Tvrdnje sindikalnih vođa i pojedinih političara, čak i onih koji su naizgled normalni poput Ivana Jakovčića, kako je očigledno da se guverner Željko Rohatinski svrstao na stranu banaka, zaista predstavljaju sumrak zdrave pameti. Jasno je i koji su uzroci tog pomračenja u glavama - nezajažljiva borba za svoje uske, parcijalne interese.
Svima koji su barem površno upućeni u zbivanja na hrvatskoj bankarskoj sceni jasno je da je užasno licemjerno reći kako se guverner najednom "prodao" bankama. U svom dugom mandatu Rohatinski je vrlo hrabro ulazio u rat s najjačim hrvatskim bankarima, ulazio je u sukobe u kojima je potezima monetarne politike duboko zadirao u interese banaka. U njegovom prvom mandatu bilo je uobičajeno da ga iza leđa napadaju vrlo zvučna bankarska imena. Optuživali su i njega i cijeli HNB ne samo zbog donošenja odluka koje će im umanjiti dobit (a povećati sigurnost sustava), nego i za potpunu neprofesionalnost, neupućenost, zapanjujuću nestručnost... Razlozi takvih off the records napada uvijek su bili slični: guverner je izgurao neku odluku, HNB je organizirao neku deviznu aukciju koja u tom trenutku nije išla niz dlaku bankarima, stao je na žulj nekoj velikoj stranoj megabanci...
Dugo, dugo nije bilo lako biti Rohatinski. Ukratko, guverner je zadnji čovjek kojeg bi se trebalo optužiti da se ne vodi općim društvenim interesom te da je nekakva "bankarska prodana duša". Upravo suprotno, to što Rohatinski govori vrlo često se ne sviđa pojedinim interesnim skupinama te je jasno kako moramo biti sretni zato što imamo guvernera koji se vodi općim društvenim, a ne parcijalnim interesima. Ako netko ne može shvatiti da oporezivanje banaka nije neki pravednički porez u kojem se otima bogatima, nego opasni trojanski konj populistički podmetnut poreznim obveznicima na koje će banke u konačnici svaliti troškove poreza, to je njegov problem. Isto tako, možda je nekome još teže shvatiti da bi u slučaju povlačenja kapitala banki vlasnica iz Hrvatske HNB morala trošiti devizne rezerve i stezati kunsku likvidnost te tako inicirati stezanje kredita te rast kamata.
Blago budalama, njihovo je carsko nebesko. Je li zaista moguće da pojedinci na istaknutim javnim pozicijama ne mogu shvatiti relativno jednostavne monetarne mehanizme pa bahato optužuju guvernera te tako počinju nagrizati zadnje zrno javnog povjerenja i jamca kakve-takve dugoročne stabilnosti. Ili ih možda boli briga za sve osim za svoje interese?
Na fiskalnom planu bitka je, čini se, izgubljena. Barem za ovu godinu. Bojim se da ćemo u sljedećoj godini možda morati šiljiti pera kako bismo pred razuzdanim populizmom branili monetarnu stabilnost.
Bravo ...