Prodajom TLM-a Adrialu država je zakinuta za pola milijarde kuna!

Ovaj nadobudni direktor razvoja UBIG-a je samo trebao još dodati da njihova ponuda nije prihvaćena zato što nisu dostavili bankarsko jamstvo. Onda bi sve ostalo što navodi imalo težinu. Ovako je to na razini ogovaranja.

Kako se ista smije prodavati dok je sve pod istragom? Lopuze!

Ovakvi tekstovi su smiješni. Kao prvo, treba napisati što je UBIG. To je litvanska investicijska grupa, dakle njihova primarna djelatnost nije npr. proizvodnja aluminija, nego ulaganje u takva poduzeća i zatim organiziranje vodstva itd. Tu je naš konzorcij u prednosti, jer je u svakom slučaju bolje da poduzeća koja velikim dijelom te proizvode i koriste budu i vlasnici. Što se cijene tiče, lijepo je to što su oni nudili, ali je pitanje bi li to i ostvarili. Ne trebam valjda podsjećati na naše željezare, gdje se od dogovora nije ispoštovalo praktički ništa. Pa tako ove njihove najave o isplati dugova, ulaganjima ili čemu god treba uzeti s rezervom. Treće, valjda je strateški interes ove države zadržati kontrolu nad određenim industrijskim granama, pa makar poduzeća bila u privatnim rukama. Evo baš primjer UBIG-a - kupili su tu tvornicu u BiH, a i većina drugih tvornica koje se temelje na rudama i proizvodnji različitih metala je u stranim rukama. I tako dobijete da država relativno bogata rudama i sirovinama od toga nema nikakve koristi, osim što zaposle dio ljudi i daju im nekakve (uglavnom slabe) plaće. I zadnje - lako je sada pametovati, kada TLM solidno posluje, a prije nego su ga preuzeli imao je milijarde gubitaka i svi su ga već otpisali. Možda sam pesimističan, ali da je došao u strane ruke, vjerojatno bi i danas bio tema vječnih razgovora o sanacijama i neuspješnim privatizacijama.

Još jedna HDZ-ovska privatizacija na račun glupih hrvata.

Vlasnici TLM-a , građevinski konzorcij na čelu sa šefom Konstruktora Željkom Žderićem, prije nekoliko mjeseci tražili su od gradskih vlasti Šibenika da se zemljište TLM-a prenamijeni iz čisto industrijskog u poslovno-ugostiteljsko-turistički. Na taj način vrijednost zemljišta, koje su dobili za jednu kunu, narasla bi na fantastičnih 186 milijuna eura. Za jednu kunu uz ogroman prostor na kojem se prostire Tvornica lakih metala u Ražinama dobili su i veliko zemljište u šibenskoj poduzetničkoj zoni Podi. To razotkriva stvarnu pozadinu operacije Damira Polančeca i novih vlasnika šibenskog TLM-a: pod krinkom interesa za održavanje proizvodnje u nekoć najvećoj hrvatskoj tvornici jeftino se dokopati iznimno atraktivnog zemljišta. Zato se morala odbiti ponuda litavskog UBIG-a, vlasnika tvornice glinice u BiH: iako im je ponuda bila jača za čitavih 68 milijuna eura.