Već od 2020. godine 20 posto energije koju troše građani zemalja Europske unije trebalo bi se proizvoditi iz obnovljivih izvora energije. Ipak, da bi to bilo moguće, neće biti dovoljno samo graditi nove vjetroelektrane, solarne panele ili elektrane pogonjene na biomasu. Bez kvalitetnih žica – energetske distribucijske mreže – koja ih povezuje, ti visoki ciljevi razvoja zelene energetike nikad neće moći biti dosegnuti. A stanje europske distributivne mreže je zabrinjavajuće.
Niskougljične ambicije
Prema posljednjem izvještaju Europske asocijacije operatora distributivnih elektroenergetskih mreža, u Europi danas postoji barem 10 kriznih točaka koje moraju biti hitno ispravljene ili nadograđene. Usto, predviđa se da će tijekom idućih deset godina, ako se želi omogućiti daljnji predviđeni razvoj obnovljivih izvora energije, u Europi biti potrebno sagraditi 51.500 kilometara novih visokonaponskih dalekovoda i žica. Riječ je o golemom izazovu, i financijskom i stručnom. Naime, u Asocijaciji predviđaju kako će u idućem desetljeću na razvoj europske distributivne mreže biti uloženo više od 100 milijardi eura, a i do 750 milijardi do 2030. Taj golem trošak neke države neće moći same financirati pa se zato unutar EU sve glasnije razgovara o mogućnosti stvaranja posebnog paneuropskog fonda iz kojeg bi se sufinancirala ulaganja u energetsku distributivnu infrastrukturu. Taj interes i ne začuđuje s obzirom na to da bez tih ulaganja, odnosno razvijene mreže koja će integrirati proizvodnju i potrošnju električne energije na cijelom kontinentu, visoke ambicije o stvaranju “niskougljične” energetike neće moći biti ispunjenje. Naime, glavni problem u većoj implementaciji proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u svakom sustavu nestalna je periodika njihova rada.
Vjetroelektrane proizvode kad puše vjetar, a kad ne puše stoje – pa se tako često događa da rade noću kad potrebe za tom energijom nema ili da ne rade u dnevnim periodima vršne potrošnje. Solarne ćelije pak rade predvidljivije, ali nikad ne pokrivaju večernju vršnu potrošnju.
Što nakon 2015.?
Ti minusi dosad su se pokrivali implementacijom konvencionalnih elektrana – često pogonjenih fosilnim gorivom. No, kako to nije dobro ni s okolišne ni s financijske strane, stručnjaci smatraju da će se u budućnosti stabilnost opskrbe moći osigurati kroz stvaranje goleme europske supermreže koja bi služila da manjak energije u jednom kraju kontinenta pokrije iz viška energije na drugom. Taj pristup u široj javnosti često se ilustrirao rečenicom “kako negdje uvijek puše” aludirajući na to da se, kad ne rade vjetroelektrane na jugu Europe, energija može dobiti iz vjetroelektrana u nekom drugom kraju Europe gdje vjetra ima. Slično tome, stvaranje europske supermreže omogućilo bi upravo takve energetske transfere.
Primjerice, postavljanjem velikih solarnih elektrana na jugu Europe, gdje je osunčanost dobra, viškovi proizvedene energije sredinom dana – kad je sunce najjače, ali potrošnja baš i ne – mogli bi se koristiti za punjenje brojnih reverzibilnih hidroelektrana u Skandinaviji, odakle bi se pak električna energija vraćala u južnu Europu predvečer kad potrošnja dosegne svoj vrhunac. Takvih mogućnosti ima mnogo, no kako upozorava Frank Schettler, stručnjak za elektroenergetske mreže iz Siemensa – najveća prepreka njihovu ostvarivanju trenutačno je stanje mreže.
– Do 2015. postojeća mreža dosegnut će svoj limit i novi razvojni planovi postat će nužnost. Mi zapravo već imamo tehnologiju koja je potrebna za stvaranje europske supermreže, no potrebno je postići usklađenost i standardizaciju među nacionalnim operaterima. Ta regulatorna problematika preduvjet je implementacije novih tehnologija – kaže Schettler.
No, osim na samu prijenosnu mrežu, znatan dio tih tehnologija, pa i ulaganja, odnosit će se na pokušaj stvaranja što većih kapaciteta za skladištenje energije – drugi važan segment budućeg razvoja europske zelene energetike. Radi se o sustavima koji omogućavaju da se viškovi proizvedene energije u jednom dijelu dana potroše kasnije, a dosad su reverzibilne hidroelektrane bile glavni objekti namijenjeni takvoj svrsi. Tijekom noći, u razdoblju niske potrošnje, akumulacijsko bi se jezero punilo vodom iz nižeg jezera, a onda po danu, kad je potrošnja veća, opet voda otpuštala u niže jezero i pritom proizvodila energija. Ipak, kako gradnja takvih objekata znatno utječe na okoliš, sve je više onih koji smatraju da bi reverzibilne elektrane mogla zamijeniti podzemna skladišta komprimiranog zraka.
Značajna sredstva ulažu se i u razvoj tehnologija skladištenja energije s pomoću vodika, a poznata je i ideja da kao sustav skladištenja energije u budućnosti služe i baterije elektroautomobila – ako ikad zauzmu masovniju ulogu na tržištu. Ipak, svi ti procesi bit će beskorisni ne budu li i povezani te koordinirani modernim distribucijskim sustavom. Utoliko je taj sustav zapravo pravi temelj europske zelene energetske budućnosti.
A našem Dalekovodu račun u blokadi i radnici bez plaće. Pa nek mi neko objasni do kada se u Hr može tako..?