Priča o tome da ljudi bez ikakvog informatičkog i programerskog predznanja mogu u godinu ili dvije postati cijenjeni i dobro plaćeni IT konzultanti ne zvuči baš uvjerljivo. Adriano Albaneze iz Selca svjedoči da je njegov slučaj dokaz da se upravo to može dogoditi, "samo" ako se želi učiti. "Pari" kao američki san.
Edukacija kao skupi rizik
– Dok sam odlučivao o srednjoj školi i fakultetu, razmišljao sam gdje je najveći novac, teški sam materijalist. Zanimali su me kompjutori, hakiranje, a imao sam puno prijatelja na brodovima pa sam upisao Pomorski fakultet, elektroničke i informatičke tehnologije u pomorstvu. Završio sam prve tri godine preddiplomskog studija, a do kraja mi je ostao samo diplomski. Nisam ga priveo kraju, sve me manje zanimalo i ploviti. Ali na drugoj godini upoznao sam Roberta, za kojega je radio moj susjed. Radio sam malo za njega preko studentskog ugovora, ali tada mi je bio prioritet završiti fakultet – opisuje Adriano Albaneze prvi susret s današnjim poslodavcem Robertom Franjkovićem, vlasnikom međunarodne tehnološke tvrtke Appon, koja više od 20 godina posluje s Deutsche Bahnom, Lufthansom, Deutsche Bankom i Mercedesom.
Sljedećih nekoliko godina nisu se sreli, a Albaneze je svaštario, radio na "baušteli", kao vodoinstalater, skladištar, u hotelu, kao skiper, konobar na moru i na snijegu…
– Ispalo je da mi je knjiga Napoleona Hilla "Think and grow rich" promijenila život. Inspiriran njome nazvao sam Roberta nakon više od pet godina i rekao mu: "Želio bih ponovno raditi za tebe, naučiti od tebe sve što znaš, steći iskustvo i znanje, dok ne budem spreman raditi, ne moraš mi ni platiti." Bio je u gužvi, rekao je da će mi se javiti kad dođe na ljeto, mislio sam ništa od toga… – prepričava Albaneze i nastavlja kako je u trenutku kad se to ipak dogodilo radio kao vodoinstalater i usput dizajnirao web-stranice.
– Doslovno sam u Selcu išao od vrata do vrata i ljudima koji su iznajmljivali apartmane nudio izradu. Našao sam ih 5-6 – kaže Albaneze o prvim poslovnim pokušajima nakon kojih je aplicirao za poticaje za samozapošljavanje i HZZ mu ih je, na osnovi poslovnog plana za izradu web-stranica, i odobrio. A onda ga je samo nekoliko dana prije isteka roka za pokretanje obrta nazvao Franjković.
– Na prvom je sastanku samo on govorio, ja sam ga slušao i ništa nisam razumio, kao da govori kineski. Ali zapamtio sam najbitnije – da prođem materijale i, kad ih naučim, položim prva dva certifikata i javim mu se. Učio sam dva-tri mjeseca i položio AWS i još jedan certifikat preko Algebre, nakon čega me Robert zaposlio i napravio mi strukturu programa za daljnje učenje. Istodobno sam učio njemački, imamo učiteljicu u tvrtki – objašnjava.
Na prvi ga je intervju s njemačkim klijentom Franjković poslao za dva mjeseca i obojica su, kaže, znala da ništa od toga.
– Ali bacio me u vatru. Nakon pet-šest intervjua prošao sam i još sam na tom projektu, za njemačku energetsku kompaniju EnBW, već četiri godine. Onda je vidio da ide sa mnom pa je probao i s drugima – opisuje Albaneze početak osnivanja onoga što je poslije postala Apponova RFC Akademija (Robert Franjković Consulting Akademija).
– Nakon što sam stekao financijsku neovisnost, novac mi više nije prioritet. Više vesele nematerijalni uspjesi, spreman sam i ja druge mentorirati. Učio sam po cijele dane, imao "role" model koji me inspirirao – ističe Albaneze, koji je u Njemačkoj proveo 3,5 godina, do prije godinu dana kad se vratio u Selce odakle radi "na daljinu". Razliku koju su mu plaćali za stan i hranu u Njemačkoj dodali su na bruto iznos plaće. Ne pada mu na pamet otići i raditi za nekog drugog, ni za sebe samoga.
– Možda jednom nešto samostalno, ali još mogu puno učiti uz Roberta – zaključuje IT konzultant. Njegov šef i mentor Robert Franjković potvrđuje priču.
– Rekao mi je: "Ti si najuspješniji čovjek kojeg poznajem u životu, a meni treba mentorstvo." Na kraju je došao do cilja, a bio je apsolutno bez informatičkog i programerskog predznanja. I to s vodoinstalaterske "bauštele". Ja nekoga mogu naučiti tri do pet posto, a na njemu je preostalih 95 posto. Ne izgleda to tako da netko hoda za mnom i gleda što radim. Informacije koje učimo polaznike mogu se više-manje naći na internetu. Plus nepotrebno. Nije problem naučiti što treba, nego ne učiti što ne treba. U tome je mentorstvo – objašnjava vlasnik Appona, čija tvrtka već dulje vrijeme ima i njemačku i hrvatsku, riječku, adresu.
Dok prolaze obuku, polaznici dobivaju nižu plaću i uče njemački. Pitamo Franjkovića je li mu motivacija za otvaranje podružnice u Hrvatskoj bila jeftinija, a školovana radna snaga, upravo u IT-ju?
– Jeftinije jest, ali nije mi to motivacija, imamo dobru zaradu i bez toga. U Njemačkoj radim više od 20 godina, tamo sam rođen i odrastao, ovo je nova tvrtka koja radi isti posao. No u Njemačkoj ne educiramo ljude. Nemamo mi tu školovanu radnu snagu. Ili imamo, ali ne na slobodnom tržištu. Roditelji su mi se vratili u Hrvatsku, htio sam i ja, stvoriti ovdje nešto. Zadnjih pet godina tržište se promijenilo, otišli smo u konzalting. Kapacitete nismo mogli zadovoljiti na njemačkom tržištu, mnogi su otišli u Indiju, a mi smo odlučili tu – otvoren je Franjković. Dosad je 30-ak ljudi prošlo edukaciju za specifična znanja kakva im trebaju za poslove s tvrtkama s više desetaka tisuća zaposlenika. S obzirom na to da takvih u Hrvatskoj nema, nema ni radnika koji bi imali te vještine. Zanimljivo je da Appon nakon edukacije ljude ne obvezuje ugovorom da rade određeno vrijeme za njih. Franjković kaže da ih zamole da ostanu tri godine, ali to ne piše nigdje, iako im je ulaganje u njihovu edukaciju čisti rizik i prilično košta.
Plan i vrijedan kapacitet
– Kad dođe netko mlad i ne radi nigdje, dam mu minimalac da sjedi i uči. A ako dođe netko tko već negdje radi i ima obitelj, djecu, ne mogu mu dati minimum. U startu dobiva više, iako ne zna više. Dok traje edukacija, pokušavam platiti što manje, a kad polože ispite, probam dati što više. Nemamo pozicije u tvrtki, svi su uspjeli ako imaju plaće veće od 20 tisuća kuna neto. Danas se hijerarhije miču, ukidaju strukture, viši menadžment prestao je vjerovati da zna bolje od onoga na mašini – objašnjava politiku poslovanja.
Iako preferiraju ljude koji mogu putovati, daju priliku i onima za koje im izgleda da im je to zbog obiteljskih obveza teže.
– Kad nam se lani u lipnju javila Đurđica iz Vinkovaca, s 42 godine i dvoje djece od dvije i četiri godine, pitali smo je kako će putovati svako malo u Frankfurt. Poslala nam je plan puta! Danas nam je jedan od najvrednijih kapaciteta, radi za Deutsche Bahn, vodi svoj tim – kaže Franjković i poručuje da trebaju još ljudi i da je najveća vrijednost koju im daju – prilika da nauče da mogu naučiti.
Da demistificiram ovo brdo gnoja koje je ovdje nabacano. U Hrvatskoj programeri sa 40 godina postaju nezaposlivi i višak jer su izraubani, više ne mogu pratiti tehnološke trendove i bez obzira na karijeru i postignutu stručnu akademsku naobrazbu dobivaju u najboljem slučaju otpremninu i kreće prekvalifikacija za masere, čuvare i slično. Najtraženiji su mladi ljudi bez obzira na talent jer poslodavac smatra da ih najviše može izrabljivati. Balkanska pamet kaže: Što će ti nadareni klinac koji je išao u MIOC, osvajao prvenstva, potom završio FER i magistrirao te zadnjih 15 godina živi informatiku kada možeš uzeti prodavača u pekari koji ne zna upaliti računalo i platiš mu tečaj od 3 mjeseca u Algebri?