Razmišljanja mnogih američkih novinara, ali i onog dijela američke
javnosti koji je upoznat sa stvarnim značenjem uhićenja ratnog zločinca
Radovana Karadžića gotovo se potpuno slažu s najnovijim komentarom
Glasa Koncila u kojem se upozorava na estradizaciju cijelog slučaja.
One koji se čude toj procjeni treba podsjetiti da Amerika nije samo
Bijela kuća i Hollywood nego da tu djeluje i na tisuće humanitarnih i
organizacija za očuvanje ljudskih prava te su njihova mišljenja često
građanima važnija ili vjerodostojnija od političke pragmatike.
Oni se pitaju mislimo li kad izvještavamo o navodnoj inteligenciji
psihijatra s Pala, koji je skrivajući se vukao sve za nos, na žrtve
Karaždićeva ratnog pohoda, prisjećamo li se kako je počeo rat u bivšoj
Jugoslaviji, tko je promovirao ideju “velike Srbije”, tko je rušio
Vukovar i poklao Srebrenicu.
Ljudima koji vode utjecajne američke humanitarne organizacije kao i
onim udrugama koje su pomogle tisućama izbjeglica iz Bosne i
Hercegovine da u Americi pronađu mir i egzistenciju nevjerojatnim, pa i
licemjernim, izgledaju hvalospjevi bondovskim umijećima srpskog
zločinca dok se propušta vrijeme sveopće euforije zbog konačnog dolaska
Karadžića u Haag iskoristiti da se svijetu objasni što se zapravo
događalo na prostorima bivše Jugoslavije zbog tog bradatog boema i
njegove prijateljice Plavšićeve te prijatelja po viskiju Miloševića.
Za njih je, na primjer, upitno može li se uspjehom nazvati uhićenje
Karadžića nakon što se 13 godina skrivao uz pomoć onih koji su bili
dužni izručiti ga jer ih na to obvezuju međunarodno prihvaćene obveze.
Spektakli oko metoda kojima je psihijatar okrvavljenih ruku prevario
cijeli svijet u Americi nisu pretjerano fascinirali nikoga jer se u 21.
stoljeću, kad svaki naš osobni razgovor mogu snimiti gotovo sve
relevantnije tajne službe, samo naivnima može prodati priča o slučajnom
otkriću novog Karadžićeva identiteta i brzom uhićenju koje je
blagoslovio Boris Tadić. Srpski predsjednik, nema sumnje, bit će
zvijezda jesenskog zasjedanja Opće skupštine jer će svi na East Riveru
iz prve ruke poželjeti čuti priču o uhićenju zločinca čije se ime
redovito pojavljuje u rezolucijama Vijeća sigurnosti.
Neki u New Yorku idu već toliko daleko da komentiraju kako je
Radovanovo uhićenje koordinirano s planovima Borisa Tadića da od Vijeća
sigurnosti iduće godine, kad se bude raspravljalo o izlaznoj strategiji
Haaškog suda, predloži da se suđenje Karadžiću prebaci u Beograd! U
svakom slučaju, malo je onih u Ujedinjenim narodima koji žele Srbiju
nakon što je već mjesecima u karminama zbog gubitka Kosova, izazivati i
dalje ponižavati pa bi Tadić mogao na međunarodnoj sceni izboriti za
neku slatku pobjedu za svoju Srbiju.
Naravno da službeni Washington šalje pohvale Beogradu. To je, uostalom,
jedino na čemu im kurtoazno mogu čestitati jer nakon američkog
priznanja Kosova i paljenja američkog veleposlanstva u Beogradu odnosi
nisu na zavidnoj razini. Zanimljivo je da neki od mojih newyorških
prijatelja iz novinarskih krugova ne vjeruju informacijama da je
Karadžić tijekom proteklih 13 godina dolazio na odmor u Hrvatsku pa me
uvjeravaju da je ta medijski zanimljiva priča plasirana iz istog onog
lonca u kojem se već godinama “kuha” izjednačavanje krivnje svih onih
koji su sudjelovali u ratnim sukobima na Balkanu.
Kad sve to slušam, pomislim da više dobronamjernih moja domovina ima
među strancima nego u krugovima domaće medijske i političke scene.
POGLED S MANHATTANA
