Hrvatska je zemlja kukavica. U njoj žive srednjoškolski profesori koji
su bili u stanju učenike gurnuti na ulicu jer sami nisu imali petlje
reći što misle o državnoj maturi. Ravnatelji srednjih škola u strahu od
ministra pogurali su srednjoškolce jer, prihvati li se prijedlog da
ministar ponovno amenuje izbor ravnatelja, mogao bi se Primorac možda
sjetiti tko je ono bio protiv državne mature pa ne bi bilo zgodno.
I sveučilišni profesori su se kukakvički skrili iza studenata. Dok oni
po zakucima fakultetskih hodnika govore o neostvarivosti Primorčevih
ideja, studenti su trebali pasti u reformsku crnu rupu i biti žrtvovani
za neki plusić u pregovorima s EU.
Istina, sveučilišna se zajednica busa u prsa da je autonomna, tamo
sjede neki cijenjeni i ugledni ljudi koje ministar navodno ne može niti
postaviti niti maknuti, ali nije im palo na pamet prosvjedovati javno i
masovno protiv neprovedivosti “bolonje”. Možda baš oni sutra napišu
neki udžbenik za koji ministar odobrava novac, a možda ih pozove i u
svoj stručni tim, ako ne budu previše halabučili.
I dok austrijski premijer naređuje svim svojim ministrima da pročitaju
“Teoriju neobrazovanosti” bečkog profesora Konrada Paula Liessmanna
kako bi shvatili koji su dometi, pogreške i propusti modernog sustava
obrazovanja i koje su njegove reperkusije na cijelo društvo, hrvatski
premijer uspio je kukavički prešutjeti pad dviju najznačajnijih reformi
svog ministra kao da se ništa nije dogodilo.
Uvijek spreman na prepucavanja s Mesićem o tomu tko ima ili nema pravo
sazvati vladu, nije dao nijednu jaku poruku iz koje bi se vidjelo što
misli o pet protraćenih godina svog Primorca, koji je pak našao vremena
promovirati svoju knjigu o forenzici, ali nije očito imao dovoljno
vremena raspitati se kako mu reforme idu. Uostalom, zna on da se
premijer boji Europe jer, krene li priča o neuspješnom provođenju još
jedne reforme, moglo bi se zatvoriti još poneko poglavlje u
pregovorima, a onda imidž uspješnog reformatora pada u vodu.
U općoj šutnji o svim važnim stvarima u državi – a reforma obrazovanja
samo je jedna od njih – sudjeluju svi. Kukavice su i brojni suci koji u
offu mogu reći sve i svašta, ali ne daj Bože da bi nešto rekli pod
svojim imenom. Kažu, strah ih je da ne budu proglašeni ljevičarima(?)
jer to “nikako ne bi bilo dobro dok je ova vlast”.
Danas-sutra i oni će se kandidirati za neki sud o kojem će saborska
većina odlučivati pa ne bi bilo zgodno da ne prođu samo zato što su
javno upozorili na probleme. Kukavice su i gospodarstvenici, koji se
junače samo nad potplaćenim radnicima, a ne usuđuje se izaći izvan
hrvatskih granica i boriti za posao pod drugačijim uvjetima s
drugačijim pravilima.
Puno je lakše ucijeniti vladu – koja se boji da ne zaprijete
zatvaranjem poduzeća i otpuštanjem radnika – da im da poslove koji se
plaćaju iz državnog proračuna jer tu nema ni rizika niti je potrebna
velika sposobnost. Kukavice su i radnici pokoreni devedesetih, kada su
pred njihovim očima nestajala poduzeća što su ih raščerupali tajkuni, i
koji misle da se više ništa ne može promijeniti. Kukavice sjede i u
opoziciji jer ne govore o tome da će kruh uskoro biti deset kuna, u
strahu da će sve to i njima jednom doći na red, kao što je cijena
benzina došla na naplatu Sanaderu.
Uzajamni kukakvičluk u kojem se svatko svakoga boji, jer svatko svakome
nešto može dati ili uzeti, danas definira Hrvatsku. Strah za sebe i
osobnu blagodat koja proizlazi iz šutnje i kukavičluka uništila je sve
zdravo u Hrvatskoj. Rezultat je pasivno i posve neinventivno društvo u
kojem svaka budalaština može proći jer će uvijek nekoga biti strah
uprijeti prstom u nju. Dok ne bude prekasno.
MAGAREĆA KLUPA
Život u zemlji kukavica
