U sredini gdje su razni make-overi, cross-overi, pull-overi i drugi overi postali prevladavajuća televizijska roba i uređivački standard, pojava emisije "Lov na antikvitete" Jure Gašparca pravi je - unikat. To je cijela urota protiv sveopćeg banaliziranja televizijske razonode s jedne strane, te kvaziintelektualiziranja i puštanja vjetrova u televizijskoj obradi kulture i edukacije s druge.
S takvom obrazovanošću (makar to bila i samo dobra priprema), uvjerljivosti, karizmatičnosti i kemijom s kamerama kakvu nudi voditelj i autor Gašparac, nismo se upoznali još otkad je Dražen Ilinčić preselio iz ovih novina na ekrane, dok smo u međuvremenu izlagani svakakvim nazovi autori(teti)ma koji pričajući o svojim profesijama, trudnoćama, brakovima, putovanjima i koječemu drugome, uče nas male životima, a da pritom, poput najnovijega primjera supertrudnice Uršule Tolj, nemaju ni profesionalnu zrelost ni dubinu potrebnu za zadatke koje su si prigrabili, jer nisu shvatili da za javno djelovanje nije bitno koliko njihova senzibiliziranost i afiniteti rade za njih same, nego što može značiti ostalima.
Ali, da se vratim Gašparcu koji i te kako ima što za reći i to čini na rijetko plodonosan način, jer restauriranje jednoga bidermajerskoga zrcala završava tek kada i stručnjak za skidanje uroka izbaci iz staklene površine sve one zarobljene duše koje su se stoljećima u njemu ogledale. Ili u priči o kovanju željeza neće pobjeći od zafrkavanja s kovačkom karijerom Josipa Broza. Gašparcu je imperativ biti zanimljiv, a ne pametovati, pa na kraju prašnjave starine u njegovim pričama imaju više duha nego što ih je, nažalost, u mnogim živim ljudima.
Neke od tih žalosnih slučajeva vidjeli smo u posljednjoj "Latinici" posvećenoj oboljelila od PTSP-ja koja nas je uoči Dana mrtvih još jednom podsjetila kako su neki mrtvi zapravo još i te kako živi (maše se njima, tumači ih se kako kome odgovara), a da među živima ima i te kako mrtvih duša. Najefektnija je u toj emisiji bila izjava vukovarskoga branitelja i bivšega oboljeloga od PTSP-ja Predraga Matića koji je, veli, od jedanaest pucnjeva na tenkove imao devet pogodaka, dok je Bokšić u 50 utakmica za reprezentaciju dao pet golova. Matićev je put prema ozdravljenju počeo onoga trenutka kada je shvatio da se više cijene Bokšićevi promašaji nego njegovi pogoci. Zvuči strašno, ali je tako! Dan mrtvih bio je baš pravi trenutak da razmislimo i koliko doista živimo. Osjećate li da to nije dovoljno, počnite odmah s tretmanom reanimacije. Ako je uspjelo hrvatskom filmu, sigurno će i vama!
