Crno-bijela fotografija blago nasmiješenog mladića sa šeširom iznad tamnih očiju, u odijelu s kravatom, jedino je što stoji na nadgrobnom spomeniku na zelenoj površini na Oranicama. Ništa drugo ne odaje tko je muškarac koji je pokopan na starom groblju. Uklesanog imena ni datuma rođenja i smrti nema, samo okrugla slika na kamenom bloku već ulegnutom u zemlju, obraslom korovom. Taj grob nije jedini koji brojnim prolaznicima ostavlja pitanja bez odgovora. Na nekima se i ne vidi tko u njima leži. Jedni su pokriveni bršljanom, a druge je u posljednjih 40-ak godina potpuno skrila zemlja.
I žrtve bombardiranja
Toliko se, naime, ovo groblje ne koristi. Posljednji preminuli, Vladimir Sinković, ondje je pokopan 1976., a već iduće godine odlukom Općine Susedgrad groblje je zatvoreno. Danas se ono sasvim utopilo u kvart. Urbanizacija ga je gotovo “progutala” pa se tamošnji stanovnici svakodnevno onuda šeću, a tinejdžeri provode vrijeme na postavljenim klupicama. Poprilično je prometno na glavnoj popločanoj stazi, a iako će neki osjetiti trnce dok prolaze kroz počivalište umrlih, prema nekadašnjem se groblju danas mnogi odnose kao prema parkovnoj površini.
– Znali su ovuda voditi i kućne ljubimce, što baš i ne odaje pijetet umrlima. Stanovnicima je to prečac koji se ne zaobilazi zato što prolazi kroz groblje. No, kad spomenem prijateljima koji ne žive ovdje da svaki dan prolazim kroz groblje, hvataju se za glavu – kaže Davor Firšt, profesor koji radi u obližnjoj školi koja se nalazi s jedne strane groblja, dok na drugoj strani živi, pa mu je to ruta koju prijeđe dva-tri puta dnevno. Smeće se, dodaje Ozren Grakalić, kojeg u taj dio grada dovodi posao, rijetko odnosi pa su uobičajeni prizori prepunjenih koševa. Otpadaka ima i uz stazicu, a smeće privlači i vrane koje znaju biti agresivne prema ljudima, dodaje profesor Borislav Šereg koji onuda prolazi biciklom. A pokosi se, kažu stanovnici, dva puta godišnje, dok se tek oko Svih svetih vidi da poneke grobove netko i posjeti. No rijetki su rođaci koje se zatekne iznad spomenika kako pale lampion.
– Ništa čudno s obzirom na to da su to zaboravljeni pokojnici koje je pokapala Psihijatrijska bolnica Vrapče – ističe prof. Šereg.
Bolnica je, prisjeća se njen današnji ravnatelj prof. dr. sc. Vlado Jukić, zemljište za groblje kupila 1889. Godišnje je u toj ustanovi umiralo od 50 do 80 pacijenata koje nitko nije preuzeo da bi ih pokopao pa su to morali učiniti djelatnici.
– Čini se da je na groblju prva bila pokopana duševno bolesna kći tadašnjeg ravnatelja dr. Ivana Rohačeka. Osim bolesnika umrlih u “Vrapču”, pokapani su ondje i članovi njihovih obitelji, zaposlenici bolnice, ali i preminuli stanovnici Donjeg Vrapča i Kustošije. U dvije zajedničke grobnice pokopani su i bolesnici poginuli u bombardiranju saveznika 14. ožujka 1945. Tada je poginulo 37 bolesnika i devet namještenika – govori dr. Jukić dodajući da je na groblju pokopano 2500 pokojnika, od čega je samo stotinjak premješteno. Među njima je bila i slikarica Slava Raškaj, koja u bolnici umrla 1906., a 1999. je ekshumirana i prenesena u rodni Ozalj. Još i danas, pak, ondje leži dugogodišnji ravnatelj bolnice dr. Ivo Žirovčić, koji se smatra ocem hrvatske psihijatrije.
Župnikov projekt
– Početkom šezdesetih groblje je predano u nadležnost Općine Susedgrad. Nakon toga počinje i sve veće zanemarivanje i devastacija. Od 1994., odlukom Poglavarstva, njime upravljaju Gradska groblja, a početkom 1998. javlja se inicijativa da se pristupi realizaciji 10-ak godina stare ideje župnika Marijana Pavlovića, gradnji crkve i memorijalne kosturnice svih pokopanih na groblju, što bi promijenilo sliku i odnos prema tom prostoru. Za gradnju pastoralnog centra raspisan je i natječaj, odabran izvođač te napravljen izvedbeni projekt. Preko medija pozvani su članovi obitelji pokopanih da se jave, no od gradnje se odustalo budući da je određeni broj građana želio da se za grobove osiguraju zamjenska mjesta na atraktivnim lokacijama na Mirogoju. Zbog slabog interesa zamrle su sve aktivnosti oko uređenja prostora, a krajem 1998. donesen je i novi zakon koji govori da se groblje ili njegov dio može premjestiti nakon što prođe stotinu godina od posljednjeg ukopa. A crkva je sagrađena malo niže – ističe dr. Jukić.
O pozicijama grobova nikad se, dodaje, nije vodila dokumentacija. Dok je grobljem upravljala bolnica, u vrijeme pokapanja imali su raspored, no nakon desetljeća zanemarivanja, spomenici su gotovo potpuno izgubljeni...
