Kad sam shvatio da mog Roka više nema, htio sam otići za njim. Izašao sam na cestu, hodao i čekao da me netko pogazi automobilom. Gubitak djeteta je nešto najgore što se ikome može dogoditi. Sve boli, svaka sekunda je bolna. Ostaješ sam i cijelo vrijeme se pitaš zašto i kriviš sebe za sve. Prvih mjesec dana bio sam u transu, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Srećom, kraj mene su bile četiri moje prijateljice. Uselile su se kod mene i čuvale me.
Bio sam na rubu suicida.U jednom sam trenutku podigao novac koji sam štedio za Rokov fakultet i otišao u Zanzibar. Tamo ima mjesto koje se zove The Rock. Obećao sam mu da ću ga tamo voditi kad maturira. Htio sam si oduzeti život tamo, no nešto me odgovorilo od toga pa sam se vratio kući i napisao knjigu. Kada sam shvatio da zbog svega što sam prošao, mogu nekome pomoći, bilo mi je bolje. No, svi oni koji tvrde da vrijeme liječi sve rane, nikada nisu bili ozbiljno ranjeni - ispričao je bloger i novinar Domagoj Jakopović Ribafish svoju potresnu priču o gubitku 12-godišnjeg sina. Ribafish je bio jedan od govornika na Okruglom stolu Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade.
Kada ne znate što biste rekli - šutite!
Tribinu je u hotelu International u četvrtak organizirala Udruga posmrtna pripomoć u suradnji s Udrugama Korak po Korak, Luč i Djeca Prva. Okruglim stolom obilježen je početak provedbe projekta PUT, podrške u tugovanju za djecu i obitelj u sklopu kojeg će se članovima Udruge Posmrtna pripomoć kojih ima oko 240.000 osiguravati besplatna pomoć terapeuta prilikom gubitka člana obitelji, a sredstva su osigurana iz europskog socijalnog fonda.
Prof.dr.Lidija Arambašić, profesorica psihologije i autorica sveučilišnog udžbenika o tugovanju početak je projekta nazvala 'revolucionarnim' jer u Hrvatskoj još uvijek ne postoji sustavna pomoć onima koji tuguju.
-Kada umre jedna osoba, zapravo umre puno ljudi, otac, kolega, prijatelj, suprug... Kada umre dijete, na neki način umire i roditelj. Tugovanje je mirenje glave i srca. Glava je puna činjenica, koje srce ne može prihvatiti jer je puno boli zbog gubitka voljene osobe. Tugovanje je dugotrajan proces i odvija se skokovito, no na žalost, nemamo daljinski upravljač kojim bismo ga ubrzali ili preskočili. U svojim ormarima tuge, svaki čovjek pohranjuje različite gubitke, no možda najgori među svima su smrt djeteta i smrt roditelja u dječjoj i adolescentskoj dobi - kazala je prof. Arambašić te dodala kako onaj tko pruža utjehu, mora biti oprezan.
-Obožavam narodne izreke, no treba ih izbjegavati kada tješite onog tko tuguje. Ljudi često rade stvari iz najbolje namjere, no ponekad griješe. Tugujući ljudi su teški, iz njih izlazi bol i nemoguće je jednom riječju ili razgovorom pružiti brzo rješenje za njihovu tugu. Nemojte ljude tješiti tako da umanjujete težinu doživljaja, nemojte ih ni požurivati, niti uspoređivati. Pokažite im da ste tu i da se na vas mogu osloniti. Kad ne znate što reći – šutite!“, poručila je prof. Arambašić.Nema krajnje točke tugovanja, no možemo naučiti živjeti s tim gubitkom i teretom u našem životnom ruksaku - objasnila je ona, a s njom se složio i Ribafish.
Važnost grupne terapije
-Najgore mi je bilo kada me netko koga jedva poznam pita 'kako si'. Šutnja je ponekad najbolja. Ili razgovor o nekim sasvim blesavim temama. Nemam tu pravi savjet, ja sam puno plivao i izbacio sam to kroz fizičku aktivnost. Jedan dan na bazenu imao sam viziju da Rok i ja plivamo u moru i izlazimo na plaži nekog otoka gdje nas dočekuje slavlje. Sjetio sam se tada kako sam mu obećao da ćemo obići sve hrvatske otoke. Našao sam cilj - projekt Rok otok kojim pomažem roditeljima i klincima. Iduće godine idemo dalje,a do tad savjetujem svim roditeljima i klincima da se zagrle i poljube prije spavanja te da pročitaju skupa neku kaže Ribafish koji je, u sklopu svog projekta Rok otok koji promiče aktivan način života i pomaže roditeljima i djeci da se (ponovno) zbliže, lani preplivao dio Jadrana.
Na Okruglom stolu projekt PUT predstavile su psihologinja Silvija Stanić iz Udruge roditelja Korak po korak koja je ujedno i voditeljica projekta PUT te stručnjakinja za socijalni rad Mirjana Bijelić iz Udruge LUČ, voditeljica programa podrške u tom projektu, a tribinu je moderirala Petra Majdak, voditeljica projekta u Udruzi Posmrtna pripomoć. Svoje potresno iskustvo gubitka roditelja ispričala je i Helena Hruška.
-Mnogi mladi ne mogu zamisliti kakav je gubitak ostati bez roditelja; ja sam zbog toga upala u depresiju. Zatvorila sam se u sebe. Nedostajali su mi moji vršnjaci u tom razdoblju, ali oni koji bi me razumjeli. Trebao mi je razgovor sa sličnima, jer lakše je razgovarati kad s nekime dijelite iskustvo. I zato je početak mog ozdravljenja označio odlazak na prvu grupnu terapiju. Ima dijelova tuge koji su univerzalni i lakše je kad imate nekoga sličnoga uz sebe. Želim svima poručiti da se ne trebaju osjećati loše ili sramiti se jer tugujete. Želim da se takve grupe pokrenu u cijeloj zemlji jer moje iskustvo pokazuje da pomaže podrška ljudi koji su također proživjeli obiteljsku tragediju - naglasila je ona. Oko pet posto, odnosno 44.900 djece godišnje u Hrvatskoj doživi gubitak bliskog člana obitelji.
