Poznata lica susjeda s kojima bi svakog jutra malo porazgovarali više ne izviruju iznad plota. Velika okućnica i improvizirana radionica u kojoj je Slavko svakodnevno popravljao sitnice, kao i plac u Dubravi, gdje je njegova supruga Kaja kupovala namirnice za ručak, neočekivano su zamijenjeni životom u dvosobnom stanu na drugom kraju grada.
Dovoljno za lijekove
Bračni par Skender jedna je od prvih obitelji koja je nakon privremenog boravka u Studentskom domu Cvjetno naselje u najam dobila gradski stan u novozagrebačkom Podbrežju i na tome su svim mjerodavnim službama, govore, do neba zahvalni.
– Ideja da živimo u prirodi u Markuševečkom Popovcu bila je suprugina – govori nam Slavko, kojemu je potres 22. ožujka do temelja promijenio umirovljeničku svakodnevicu. U razorenu kuću obilježenu crvenom naljepnicom ni po koju se cijenu, dodaje, vratiti neće, a preostali živci kidaju se svakim novim podrhtavanjem, što god da se zatreslo.
– Ovo nam je treća selidba otkako smo zajedno, a na život u zgradi se navikavamo – objašnjavaju supružnici kojima su zetovi dopremili dio namještaja iz razorenog doma koji su kupili prije 12 godina. Oboje su teško bolesni, Kaja ima tumor na mozgu, problema s tlakom i dijabetes, a Slavko je tri puta ugrađivao “stent”, pa osim što obave nužno pospremanje, dane uglavnom provode ispred televizora, pokušavajući zatomiti nenadanu traumu. No, iako su sada na sigurnom, jedno ih veliko pitanje i dalje muči.
– Što ćemo nas dvoje nakon pet godina, koliko traje ugovor o najmu? – pita se Slavko pa napominje da mjesto u domu za starije, s obzirom na visinu mirovina, može dobiti samo Kaja. Socijalna pomoć, kažu, dovoljna je za pokrivanje troškova lijekova, a njih svakog mjeseca trebaju sve više. Po isteku ugovora oboje će imati više od 80 godina pa im ni eventualno obnovljena stara kuća u kojoj su se grijali na drva neće pomoći. No do tada je pred njima i dug put povratka na ono što su nazivali normalnim životom.
Moramo se pomiriti
– Gostoprimstvo u Cvjetnom naselju doista će nam ostati u lijepom sjećanju, a dobivali smo toliko hrane da sam gotovo zaboravila kuhati – ističe Kaja, koja se još nije u potpunosti prilagodila na novo naselje. Malo je ljudi, kaže, u blizini je samo jedna trgovina, a javni prijevoz ponekad im stvara probleme jer moraju u posjete liječnicima.
– Nemamo auto, ali snalazimo se. Život je nepredvidljiv i moramo se pomiriti s onim što smo izgubili i biti zahvalni na onome što nam je preostalo – zaključuje Slavko, kojemu je terasa na petom katu postala novi vrt.
