Dotepenci su rak-rana ovog grada, pokvarenjaci koji nameću drugima običaje i ne poštuju one u sredini čiji su sad dio, može se pročitati u nekim kvartovskim Facebook grupama, a ne tako davno svojom objavom na Twitteru cijelu lavinu komentara potaknula je i političarka Mirela Holy. Da je biti rođen u Zagrebu, kao i vezati obiteljsko stablo uz glavni grad Hrvatske dobitna kombinacija na izborima, ne boje se u komentarima na Fejsu i raznim portalima govoriti stanovnici grada, a njihovo mišljenje dijele i neki političari, koji kao svoju prednost navode upravo višegeneracijsko zagrebačko podrijetlo. Kritičari pokojnog gradonačelnika Milana Bandića kao jedno od najvećih “zala” uzet će mu upravo to što je na čelo grada stigao netko iz Pogane Vlake u Hercegovini, a jedini način na koji je ostao na vlasti 20 godina, naglasit će, bilo je uz pomoć glasova manjina i doseljenika. No nije to baš tako, ističe zagrebački sociolog sa zadarskom adresom Sven Marcelić, koji je, u namjeri da to dokaže, napravio i analizu koju je potom objavio na Facebooku, a koja se naveliko dijeli. Što je točno doznao te što općenito misli o dotepencima i purgerima, odgovara u intervjuu.
Što ste u svojoj analizi zapravo pokazali?
Ukratko, usporedio sam, služeći se popisom stanovništva iz 2011. godine, koliko u kojoj četvrti ima ljudi rođenih u Zagrebu i koliko je ljudi na posljednjim izborima glasalo za Bandića. Rezultati su pokazali da, što je više ljudi u nekom kvartu rođeno u Zagrebu, to je više bilo glasova za Bandića, odnosno da su više za Bandića glasali rođeni Zagrepčani nego doseljenici. To se pokazalo kao elementarni nalaz, no treba ga uzeti s jako puno zagrada jer ima mnogo drugih varijabli koje mogu utjecati na glasački odabir, od dobi do ekonomskog i obrazovnog statusa.
Koja vam je inspiracija bila da podijelite svoju analizu na društvenim mrežama?
Poanta nije bila u tome da dokažem da dotepenci manje ili više glasaju za Bandića, nego da u principu ukažem da taj mit, odnosno stereotip da dotepenci uništavaju kulturni i društveni prostor Zagreba i sve zagrebačko je upravo to – mit. Dao sam jedan mogući “hint” da možemo imati podatke koji pokazuju i suprotno, da kvartovi u kojima imamo više rođenih Zagrepčana više glasaju za Bandića. Kad se takvom stereotipu zagrebe ispod površine, vidi se da teško prolazi provjeru.
Kako i zašto dolazi do takvog stereotipa?
To je jedan dulji proces. Treba razumjeti da je Zagreb prije sto godina imao 108 tisuća stanovnika, a danas ih, prema zadnjem popisu stanovništva, ima 800 tisuća. U tom razdoblju grad se uosmerostručio. Činjenica je da su svi gradovi koje smatramo velikima nekoć bili prilično mali. Pa i Miroslav Krleža je Zagreb zvao običnom građanskom provincijom. Ono što je učinilo ove gradove ovim što jesu danas jest bio proces doseljavanja i onda imamo ono što se uvijek događa kad su takvi procesi u pitanju, a to je da se mnogo tradicija i obrazaca miješa na jednom mjestu. Stvorilo se nekakvo mišljenje da bi se trebalo držati vlastitih običaja. Ali, gledamo li što bi Zagreb bio bez doseljenika, vidjeli bismo da bi to bio jedan grad u središnjoj Hrvatskoj, malo veći od Varaždina, koji bi bio razmjerno nebitan.
Koji je, prema vama, najveći problem s mitom o dotepencima?
Dotepenstvo se formira na nekoliko ekstremnih primjera koji bi trebali funkcionirati kao primjer cijele zajednice. Uzmimo primjer Bandića; on je kao Hercegovac, pa kažu da krade i da je korumpiran, i onda su svi oko njega također Hercegovci koji kradu i korumpirani su. Imamo ekstremne primjere u kojima se prema jednom čovjeku označi cijela grupa ljudi. A raditi kategorije na ekstremnim primjerima je najgluplja stvar što sociološki možemo napraviti. Onda dođe do problema kad se to krene koristiti kao što je to učinila svojedobno Mirela Holy. Problem je u tome što se taj stereotip počine uzimati zdravo za gotovo i onda se uspostavlja nekakva norma. Formatirati Zagreb kao građanski, koji se protivi dotepencima je glupo jer je velika većina građanskog Zagreba u tom smislu doseljena odnekud.
Postoje li neki primjeri razbijanja tog stereotipa?
Od simbolično najvažnijih ljudi, uz Zagreb su vezana dva Nobelovca, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog koji su imali određenu djelatnost u Zagrebačkom sveučilištu, te dva Oskarovca poput Branka Lustiga i Dušana Vukotića. Nitko od njih nije rođen u Zagrebu već su dotepenci. Pa zatim Luka Modrić, Dražen Petrović, Johnny Štulić. Imamo u svim tim područjima života pokazatelje da je vrlo jasno da je ta vrsta useljavanja donijela različita bogatstva ljudi s drugim talentima. Gustoća naseljenosti donosi miješanje kreativnosti i većih mogućnosti.
Uz pojam dotepenca veže se i pojam Purgera, obično kao nekog čiji su preci tri generacije u Zagrebu. Koliko taj pojam “drži vodu”?
Cijela ta ideja građanskog Zagreba počivala je nekim dijelom na elementima kojih više nema, a oni koji su preostali su vrlo malobrojni. Svi misle da su Purgeri oni koji žive tri generacije “badecimera” u srednjoj klasi, a to je bio zapravo vrlo neznatan dio populacije, čak i tada. Prije tri generacije četvrtina grada je bila nepismena. Misliti da samo zato što se netko rodio ovdje da ima neko pravo na grad je jedna vrlo provincijalna, zapravo ruralna koncepcija prostora. Inače, prema zadnjem popisu stanovništva, 46 posto ljudi koji žive u Zagrebu nisu u stvari rođeni u Zagrebu. Tu je oko 225 tisuća ljudi koji su doselili iz drugih dijelova Hrvatske i 145 tisuća iz drugih zemalja, najčešće Bosne i Hercegovine, ali ne i samo te zemlje.
Hoće li naglašavanje nekih kandidata za gradonačelnika što su rođeni u Zagrebu u konačnici imati nekakvog utjecaja?
Mislim da to busanje u prsa neće postići nikakav efekt, to je prazni izričaj koji neće puno pomoći. Da je to imalo neki efekt, vidjeli bismo to u nekom vremenu. To isticanje rođenja u Zagrebu vrlo je provincijalan pogled. Ako za usporedbu uzmemo Pariz, onda imamo Annu Hidalgo koja je rođena u Španjolskoj, dakle ne samo u drugom gradu već u drugoj državi. Onda imamo London, Borisa Johnsona koji je rođen u New Yorku. S obzirom na to da je velika većina Zagrepčana u prvoj ili drugoj generaciji ljudi koji su rođeni negdje drugdje, biti rođen u Zagrebu zapravo ne odgovara demografiji grada. A to ne odgovara ni duhu grada; njegov grb je tvrđava s otvorenim vratima. To gdje je netko rođen potpuno je nebitno.
Niska izlaznost birača na izbore je imala posljedicu dugogodišnje vladavine M. Bandića, koji čak nije ni naučio izražavati se standardnim, štokavskim hrvatskim jezikom. Od tog malog broja izašlih birača, veći dio glasao je za Bandića i njegove pouzdanike. Tko; staree osobe izvan aktivnog života kojima je brbljanje smisao života pa im je Mile bio "divan čovjek koji je zborio jednostavnim, narodnim jezikom", zatim stanovnici rubnih područja grada - znamo zašto, te likovi poput prigrljenih promašaja, kojima je osigurao položaj, plaću ili naknadu, stan, "prijateljstvo" i sl. Nije čudno da su mu bili vjerni.