Zvali su ih zagrebački Romeo i Julija. I to zato što su bili akteri najtragičnije ljubavne priče metropole. O glumici Ljerki Šram i uglednom liječniku Milivoju Dežmanu šaptalo se u građanskim salonima, u kazališnim hodnicima i kavanama. Trudili su se prikriti svoj odnos, no ipak je postao legendaran, a na njega podsjeća i veliko zdanje na Medvednici koje već desetljećima propada.
Bukovac, Iveković, Crnčić...
O sanatoriju Brestovac ponovno se počelo govoriti nakon što je smijenjen Boro Nogalo, dugogodišnji ravnatelj Dječje bolnice Srebrnjak, u čijem je vlasništvu 80 tisuća kvadrata oko ruševnog zdanja.
Motiv za gradnju kompleksa bila je Dežmanova ljubav prema Šram. Potaknut činjenicom da je oboljela od tuberkuloze, liječnik je iskoristio svoju moć i utjecaj te inicirao podizanje bolnice za plućne bolesti. Zemlju na Medvednici darovao je zemljoposjednik Miroslav Kulmer, novac je prikupljan na priredbama i lutrijama te od prodaje slika koje su darovali Vlaho Bukovac, Oton Iveković i Menci Klement Crnčić, a Brestovac je otvoren 1909. kao prvo specijalizirano lječilište u ovom dijelu Europe. Spasio je mnoge oboljele, no ne i Dežmanovu ljubav, pa mu je Ljerka Šram umrla na rukama, baš u prostorijama sanatorija.
Njih su se dvoje, pak, upoznali još u djetinjstvu. Odrasli su u Mesničkoj, a prijateljevali su im i roditelji. Dežman se u nju zagledao kad je izrasla u zavodljivu djevojku, koja je slovila za jednu od najljepših Zagrepčanki. Kad je otišao u Graz na studij, neko vrijeme razmjenjivali su pisma, no njezini odgovori prestali su stizati. Da mu se draga udala, shvatio je kad je vidio plakat za jednu od predstava u kojima je Šram glumila, na kojemu je prvi put uz njezino ime pisalo “gđa.”. Ljerka se, naime, udala za Aleksandra Isakovića, predsjednika Prve hrvatske štedionice. Dežman, međutim, nijednog trenutka nije odustao od ljubavi prema Ljerki, a kada joj je muž pobjegao iz Zagreba zbog pronevjere, brinuo se za nju i njihova sina.
– Ostaje tajnom je li između njih dvoje postojala samo platonska ljubav – zapisao je Zvonimir Milčec.
Dežman je bio i prvi ravnatelj bolnice koja je radila sljedećih šest desetljeća. Kada je tuberkuloza gotovo istrijebljena, bolnica je 1968. zatvorena, otkada stoji i propada. Ondje se prije Prvog svjetskog rata liječio i pisac August Cesarec. U svibnju 1945. partizanski je odred likvidirao 200 pacijenata NDH vojske te poštedio osoblje radi liječenja partizanskih ranjenika. Brestovac je stoga poznat i kao “ukleto mjesto kojim lutaju duhovi ljudi koji su ondje skončali”.
Imali pekaru, kino, knjižnicu
Odneseno je iz njega sve što se moglo, a od velebnoga zdanja koje je imalo svoju pekarnicu, trgovinu, kino, knjižnicu, terene za odbojku i kuglanje, čak i svinjac u kojem su se uzgajali prasci za potrebe bolnice, ostali su samo zidovi. U okolnim objektima živjeli su članovi obitelji zaposlenika, ali i učiteljica koja je podučavala djecu do četvrtog razreda osnovne.
Danas se ondje zadržavaju tek igrači paintballa kojima je Brestovac najbolji poligon u Zagrebu.
Godine 1945. vojnici s petokrakom izvukli su ustaške ranjenike iz bolnice i sve do jednoga su ih pobili. Godine 1991. ljudi s petokrakom izvukli su ustaše (kako su ih oni zvali) iz vukovarske bolnice i jednako tako ih pobili. Obrazac ponašanja vojske s petokrakom je vidljiv. Pitanje je samo zašto još uvijek vjerovati u verziju povijesti kakvu su nam 45 godina tumačili ljudi s petokrakom, a istovremeno govorimo da se u Vukovaru dogodio zločin? Da smo 1991. izgubili rat, ne mislite li da bismo slušali sličnu priču o krvoločnim vukovarskim ustašama?