U ovotjednom tekstu o zagrebačkoj povijesti koji radimo u suradnji s Facebook-grupom Zagreb kakav je bio nekada posvetit ćemo se prvoj zagrebačkoj kondukterki. Za što imamo i izravan povod – Zagrebački električni tramvaj objavio je prošlog tjedna, nakon dugo vremena, oglas za zapošljavanje vozača tramvaja.
Dakle, Đurđevčanka je Paula Franjo Landsky, rođena 19. rujna 1880. godine, bila prva kondukterka zagrebačkoga tramvaja.
Radila i po 12 sati dnevno
U Zagreb je, navode neki izvori, stigla u potrazi za poslom te se u 27. godini udala za Rudolfa Landskog koji je imao pekarnicu. No, s pekarskim poslom nije imao previše sreće pa je otišao u kontrolore u tramvaju. Ona se u istoj tvrtci zapošljava, navode brojni izvori, silom prilika, ali nije mogla postati kontrolorka.
Njezin je muž Rudolf mobiliziran već na samom početku Prvoga svjetskog rata i poslan je Galiciju. Nije bio jedini pa su tadašnji vlasnici zagrebačkog tramvaja mjesta konduktera ponudili suprugama izbjegavši tako plaćanje suprugama naknade za muževe vojnike. Paula je prihvatila, dakako, i zbog pomanjkanja prihoda. Zajedno s njom mjesto je prihvatila i stanovita Katarina Kolenko.
O tome nalazimo i napise u novinama, pa Jutarnji list iz 1914. piše kako je upravitelj zagrebačkog tramvaja ing. Reicher odlučio da i na “ovdješnjem tramvaju namjesti ženske konduktere” kako je to već bivao običaj u europskim gradovima. Bit će, pišu tadašnje novine, namještene samo supruge bivših tramvajskih namještenika kao i onih koji se nalaze na ratištu. Dalje piše kako “kondukterice imadu kabanicu od modrog listera s crvenim egalizirom, znakom tramvajskog društva, a na glavi imadu športašku kapu također sa društvenim znakom. Osim toga nose torbu kao i ostali kondukteri, a oko pasa im je ukrasa radi ukusni remen”.
Paula je radila i po 12 sati, kako čitamo u ZET-ovu glasniku, na svakoj stanici izvikivala ime stajališta te trubom davala znak za polazak. Provela je kao kondukterka cijelo ratno razdoblje.
Imala osmero djece
Suprug Rudolf preživio je rat, a Drugi su jedno i drugo proveli u Đurđevcu gdje su imali pekarnicu, ovoga puta uspješno. Paula je doživjela čak 101 godinu, umrla je 1. srpnja 1981. godine. Nadživjela je tako Rudolfa koji je preminuo 1950., oboje su pokopani u Đurđevcu. Za stoti rođendan od mladih je kolega iz ZET-a dobila novu konduktersku torbu s brojem koji je nosila dok je kao kondukterka radila u te četiri godine Prvog svjetskog rata.
Imala je osmero djece, a gotovo nevjerojatnu priču o njezinim potomcima objavio je Večernji list prije dvije godine. Jednu nezgodu u kojoj su se našli Paulina prapraunuka Sabina Maroš i njezin sinčić, Paulin šukununuk Fran prouzročio je baš – ZET-ov autobus!
A, znamenitu fotografiju gdje nosi konduktersku torbicu s brojem 30 koju i mi danas objavljujemo, istu onu koju je u vrijeme rata poslala mužu na front, darovala je ZET-u upravo obitelj Franine majke Sabine. Nasreću, sve je prošlo bez posljedica, no čini se kako je Paulina obitelj nekako sudbinski vezana za javni gradski prijevoz.
