Dok stupaju, odnosno jašu ulicama u centru Zagreba odjeveni u tradicionalne odore vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, počasnu satniju Kravat pukovnije od travnja do listopada vikendom, odnosno sada samo nedjeljama, redovito prati brojna “publika”. U deset su godina, koliko je prošlo od njezina osnutka, gradsku jezgru u sklopu tradicionalne Smjene straže obišli više od pet stotina puta i pritom oduševili tisuće turista, ali i lokalaca. Okrugli rođendan pukovnija koja je postala jedan od zaštitnih znakova metropole slavi 10. srpnja, a njezini su pripadnici, kažu, u taj “posao” zaljubljeni jer tako imaju priliku predstaviti našu bogatu povijest.
Prva smjena straže 2010.
Osnivanje je, govori Željko Matejčić, zapovjednik Kravat pukovnije, potaknuo Marijan Bušić, utemeljitelj i ravnatelj Academie Cravatice. Ona godinama promovira kravatu kao hrvatski simbol, a u događanjima koje organizira od 2004. sudjeluju i vojnici u odorama iz 17. stoljeća. Nacrt projekta, pak, izradio je Matejčić, a u realizaciju je bio uključen cijeli tim stručnjaka.
– Željeli smo da sve bude autentično, od odore do marame, odnosno rubaca koji su preteča kravate – objašnjava Matejčić, ističući kako su, uz Bušića i članove Academie Cravatice, poput tajnika Dine Bedrine, u timu bili i povjesničar Vladimir Brnardić te kostimografkinja Vjera Ivanković.
U ljeto 2010., odnosno 10. srpnja, izveli su prvu malu smjenu straže, a 18. listopada iste godine, na Dan kravate, i veliku, s četiri konjanika i 13 pješaka, kakva se prakticira i danas.
– Na nastupu je uglavnom 17 vojnika, od kojih minimalno tri konjanika. Imamo tri straže s po dva vojnika koje ostavljamo kod bočnih vrata crkve na Trgu sv. Marka, gdje počinje smjena točno u podne, te potom kod spomenika banu Josipu Jelačiću i kod Gospina kipa ispred Katedrale. Na konjima su zapovjednik, stjegonoša i dva vojnika koji čuvaju stijeg, arkebuzira, a u stroju su i dva posilna za eventualnu pomoć oko konja. Pješačkim strojem, pak, zapovijeda postrojni časnik – objašnjava Matejčić.
Kao i u vojsci, članovi pukovnije vode se onom “red, rad i disciplina”, pa iako su civili, treniraju kao profesionalci. U njezinim su redovima mahom studenti i zaposleni ljudi raznih struka, no kada postrojni časnik kaže da je vrijeme za akciju, fokusiraju se isključivo na svoju zadaću. A to nekad nije nimalo jednostavno jer im znaju dobacivati šale ili ih pozivati da sjednu na piće, a nerijetki pokušavaju s članovima postrojbe snimiti selfie. No ništa od toga ne smije omesti protokol.
– Na nekim je pozicijama, doduše, predviđeno zaustavljanje stražara i tada je prilika za fotografiranje, no kako bi se zadaća obavila u skladu s postupkovnikom, vojnici ne mogu komunicirati s ljudima – ističe Matejčić.
Koliko ih je točno u pukovniji, dodaje, teško je odrediti jer su i oni koji više ne nastupaju u smjeni straže punopravni članovi, a trenutačno ih je u rotaciji 35. Od samoga se osnutka uključiti mogu i žene, a danas imaju tri aktivne članice te dvije u pričuvi. Među prvim djevojkama u pukovniji bila je Anita Vencl, koja je članica već četiri godine, pa potvrđuje da je za njezino funkcioniranje izuzetno važna sloga među pripadnicima. Zato oni i odabiru novake, za što je također predviđena posebna procedura u kojoj se koristi grah. Crni znači protiv, bijeli grah je za, a kandidati koji dobiju većinski broj takvih zrna “upadaju” u tim.
Prijateljstvo sa Sinjanima
– Važno je da članovi slušaju zapovijedi i dobro rade jer o svakome od nas ovisi funkcioniranje cijele postrojbe. Zato smo bliski i privatno, poput obitelji – ističe Anita.
Hrvatsku su u ovih deset godina predstavljali i po cijelom svijetu, od Pariza do Šangaja, a posebno se sjećaju smjene straže u Europskome parlamentu u Strasbourgu 2015.
– Ušli smo opremljeni sabljama, što je bio presedan jer ondje ni osiguranje ne nosi naoružanje, a poslije se o ceremoniji i Kravat pukovniji pričalo dva tjedna – govori Matejčić.
Jako vole, dodaje Dora Žarković, koja je u postrojbi također već četvrtu sezonu, i sudjelovati na Sinjskoj alci. Godinama surađuju s Viteškim alkarskim društvom, pa iako pripadnici pukovnije ne trče alku, mogu jahati trkalištem, što je čast rezervirana samo za rođene Sinjane.
