Koliko ste puta prošli pokraj čovjeka koji si je tvrdu klupu omekšao kartonom? Većina pomisli kako su takvi ljudi, beskućnici, sami skrivili svoju sudbinu – govori Mile Mrvalj, koji je tri i pol godine proveo lutajući ulicama metropole, a sad vodi turu nazvanu “Nevidljivi Zagreb”. I nije to turistička tura, ističe, nego edukativna, budući da se održava na tri gradska punkta koja su važna beskućnicima te svjedoči o problemima onih koji su ostali bez vlastita krova nad glavom.
Zbog osobne u Caritas
Mrvelj je prije deset godina iz Sarajeva došao u Zagreb te ovdje otvorio malu galeriju. Za nju je digao hipotekarni kredit i u razdoblju recesije sve izgubio. S čime se sve suočio, prepričava dok od Katedrale, ispred koje počinje tura, hodamo do njezine prve točke, Dolca.
– Naišao sam na nevjerojatan zid, kao i svi beskućnici. Ljudi su govorili da sam neodgovoran, da sam si sam kriv, pa je zato cilj ove ture objasniti kako lako svatko od nas može završiti na cesti – tumači na putu do “trbuha grada”. Kako posljednji prodavači na tržnici napuštaju štandove oko 15 sati, beskućnici tada kupuju voće i povrće koje ostane. Mili su, govori, nakon nekog vremena počeli ostavljati i vrećice s jabukama i narančama, koje bi on onda dijelio ostalim nesretnim dušama. Nakon doze vitamina, dodaje, premjestili bi se u Caritasovu pučku kuhinju u Franjevačkom samostanu, a to je druga postaja ture.
– Beskućnici se, naime, hrane isključivo u Caritasovim kuhinjama, a ne u onima Crvenog križa, jer za njih nije potrebna osobna iskaznica, koju većina nema i to im stvara mnogo problema. Neki je i izvade, ali kako nemaju dom, kao mjesto prebivališta navedu najbliži centar za socijalnu skrb. Hrvatska, na žalost, nema program resocijalizacije beskućnika koji se, kad ih odbace i rodbina i prijatelji, jednostavno pogube. Mnogi i obole, primjerice od depresije, a čest je i alkoholizam u koji bježe od stvarnosti – prepričava Mrvalj pakleni krug iz kojega se izvukao prije šest godina.
Ljudi su mu, dodaje, s vremenom počeli vjerovati pa se bacio na skupljanje novca raznim akcijama, radionicama, aukcijama slika te je osnovao humanitarnu udrugu za pomoć beskućnicima Fajter. Imaju i časopis “Ulični fajter” koji prodaju po osam kuna, ističe upravo u trenutku kad dolazimo do zadnjeg odredišta, malog parka na kraju Opatovine. Ondje se beskućnici okupljaju, objašnjava, ali neće u parku prespavati ako nemaju osobnu iskaznicu jer time čine prekršaj skitnje, što se kažnjava globom od 2000 kuna.
Studenti iz SAD-a
– Trenutačno je u Zagrebu oko 2000 beskućnika. Dolaze i iz manjih mjesta koja, primjerice, nemaju pučku kuhinju – ističe Mile, koji sada živi u malom stanu na Borongaju.
U njegovoj je edukativnoj turi, dodaje, lani u prosjeku sudjelovalo petero ljudi na dan, među kojima su, napominje, bili i studenti američkog sveučilišta UCLA te polaznici studija socijalnog rada iz Amsterdama. S udrugom Vestigium organizira i radionicu oslikavanja keramičkih pločica, za što će biti zaduženi studenti Likovne akademije, a na jesen će nastala djela biti u prodaji. Cijela zarada, naravno, bit će namijenjena beskućnicima.
