Dio života ne briše se iz srca, ali ni s ulaznih vrata.
Jedna se moja prijateljica (iz sasvim razumljivih razloga neću napisati njezino ime iako se ona ne bi ljutila i da to učinim) udavala pet puta.
Usput rečeno, ne znam koliki je prosjek udaje i ženidbe u nas, a ne znam ni tko je rekorder.
No, što je zanimljivo u ovom slučaju?
Ta je moja prijateljica na ulaznim vratima stana najprije imala pločicu sa svojim djevojačkim prezimenom.
Kada se prvi put udala, ispod tog djevojačkog prezimena stavila je pločicu s novim prezimenom svoga supruga. Onda se rastavila, ali nije skidala pločicu s vrata. Pa se ponovno udala i dodala još jednu pločicu s novim prezimenom. Ukratko: na vratima je šest prezimena jedno ispod drugoga.
To je inače jednosobni stan.
Na vratima ima još mjesta.
A možda i u njezinu srcu.
Prava si mama ako tvoje dijete traži da mu pjevaš “Zeko i potočić”
Sve generacije znadu za pjesmu skladatelja (osobno sam ga poznavao) Branka Mihaljevića “Zeko i potočić”. Ta je pjesma, rekao bih, fenomen. Naime, to je jedna sasvim obična pjesmica u kojoj mali zeko plače jer se potočić zaledio. Potočić se zaledio. Pa što? Pa to je sasvim normalno kada su niske zimske temperature. Zalede se i veće rijeke i mora. Ako meni ne vjerujete, pitajte Sijerkovića ili Vakulu.
I onda zbog toga zeko plače. Kao da zeko nema većih problema od potočića. Na primjer lovce.
Uopće, na svijetu je bilo i te kako većih katastrofa od zamrznutog potočića i zečjeg plača, ali... I to je ono, ono što se ne može objasniti, ono nešto! Generacijama se djece i odraslih, kada čuju tu pjesmu, orose oči, djeca grcaju u suzama. I gotovo da nema čovjeka koji nije čuo za tu pjesmu. Jedan je moj susjed rekao mojoj susjedi: – Prava si mama ako tvoje dijete traži da mu pjevaš “Zeko i potočić” u krcatoj liječničkoj čekaonici, a ti to i napraviš.
Pjesma Luke Paljetka za moju profesoricu s fakulteta
Imao sam jednog sjajnog susjeda. Bio je sveučilišni profesor. Govorim o vremenu kada je bio u mirovini. Imao je tada 93 godine. I rekao bih da je najvitalniji, najagilniji, najmarljiviji stanar u zgradi. Susjed je uređivao dvorište, brinuo se o cvijeću i o biljkama. I nije prošao dan a da se nismo pitali za zdravlje.
Profesor je imao sjajno pamćenje.
Susretao se sa svojim kolegama profesorima u staroj, još nepreuređenoj Gradskoj kavani u Zagrebu. Onda mi je jednog dana rekao da se sastaje sa svojim studentima jer su kolege profesori, nažalost, umrli, a i ti njegovi studenti su sada 85-godišnjaci. I sve ih je manje.
I ja sam sreo jednu svoju, od mene desetak godina stariju, profesoricu.
Kakva je to bila žena, još djevojka, pogotovo za nas u to vrijeme mlade dripce. Kako smo se mi balavci palili!
Prije nekoliko mjeseci susreo sam, dakle, tu gospođu profesoricu na ulici u prolazu. Nije mogla prihvatiti moj poziv za kavu jer je išla svojim unucima.
Ja sam je gledao i u sebi ponavljao stihove Luke Paljetka:
“Starice, tko će pogladiti, tko će
u očima im vidjeti sjaj zvijezda
ugaslih davno prije? One voće
sasušeno su sada…
Nitko ne bi
dosjetio se, ali za njih zima
jedino doba godine je, nosi
snijeg im i ljeti; gladeć te po kosi,
gladim i onu staricu u tebi.”
Lijepa priča o mojim sugrađanima Cvebi i Dunji
Gledao sam na televiziji potresni dokumentarni film o sjajnom rukometašu Hrvoju Horvatu iz Bjelovara koji danonoćno njeguje i čuva suprugu Dunju, koja je oboljela od Alzheimerove bolesti.
Poznam Dunju i Cvebu.
I ja sam iz Bjelovara.
Dunja je bila jedna od najljepših djevojaka, bila je rukometašica, Hrvoje Horvat u rukometnoj reprezentaciji tadašnje Jugoslavije proveo je 14 godina (od toga 10 kao kapetan), s kojom je osvojio olimpijsko zlato 1972. te s rukometnim klubom Partizanom titulu europskog prvaka 1973. godine.
Dunja je predavala matematiku i fiziku u bjelovarskoj Gimnaziji. Cveba je završio Pravni fakultet.
Prije puno godina realizirao sam jednu radijsku emisiju iz njihove bjelovarske kuće.
Hrvoje se o Dunji brine svaki dan od jutra do mraka: oblači je, daje joj lijekove, hrani je…
Teško mu je, pusti suzu, ali to njegovo pomaganje čini ga sretnim.
Cveba, svaka ti čast!
To me podsjetilo na jedan sjajan tekst. Tako je dobar da nisam siguran da sam ga ja sročio…
Jedan postariji gospodin svaki dan dolazi u dom za starije i bolesne osobe kako bi nahranio svoju ženu.
Novinar koji je bio u posjetu bio je zadivljen kako taj čovjek hrani svoju ženu.
Upitao ga je za razlog njezina boravka u domu za starije osobe, a gospodin mu je rekao da ona već dulje vrijeme boluje od Alzheimerove bolesti, da zaboravlja i nikoga ne poznaje. Novinar ga je upitao:
– A je l’ se ona nekad zabrine ako ne dođete na vrijeme?
– Ne, ona čak ni mene više ne poznaje, ima već pet godina – odgovorio je čovjek. Novinar je iznenađeno uzvratio:
– Pa dobro, vi i dalje dolazite svaki dan da je hranite, a ona ne zna da ste joj vi muž...
Čovjek je rukom pomilovao novinara po licu i rekao:
– Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona.
Pogledajte i VIDEO: Kako će izgledati novi zagrebački rotor
