Slikar Mirko Rački 1974. imao je 95 godina. Književnik Gustav Krklec došao je k njemu u atelje na Šalati.
– Dragi Rački, želim vam sve najbolje za vašu 95. godišnjicu. Volio bih da i vi meni dođete čestitati 95. godišnjicu mog života – rekao mu je Krklec.
– Doći ću sigurno, ako budeš još živ! – odgovorio mu je Rački.
Gustav Krklec umro je u 79. godini, a Mirko Rački u 103. godini.
Špiro
Slušateljica Ivana Schenner iz Zagreba piše mi: Šaljem vam ove izreske umjesto humorističkih novina kojih više nemamo.
Večernjak objavljuje „Ekran“, to jest pregled programa, koji vrijedi od 24. do 30. veljače. Ponavljam, od 24. do 30. veljače.
A na naslovnici Studija uz fotografiju glumca Špire Guberine na istaknutom mjestu piše:
„Doajen hrvatskog glumišta slavi pola desetljeća na sceni i 77. rođendan.“
Čestitam Špiro! Pola desetljeća glume!
U pola desetljeća, a to znači u pet godina, Špiro je uspio odigrati stotine uloga u kazališnim predstavama, pedesetak uloga u filmovima i jednako toliko u televizijskim dramama i serijama. To je za Guinnessovu knjigu rekorda. A ustvari se radi o neispravno napisanim podacima.
Špiro Guberina, Špiro Špula, Špiro, taj veliki meštar glume i komike, moj susjed iz Deželićeve ulice, koji je sada u umirovljeničkom domu u susjednoj Klaićevoj ulici, kaže:
– Ja ne mucam, ja imam, kako mi Dalmatinci kažemo, lijenu artikulaciju, malo sam govorio na refule, kako se kaže.
Maestro Dešpalj
Koncert u Dvorani Vatroslava Lisinskog u rujnu 2011. godine bio je posvećen 150. godišnjici HAZU. Na programu je bio Koncert za violinu i orkestar Pavla Dešpalja, a akademik Dešpalj je u program uvrstio i Četvrtu simfoniju svog učitelja Stjepana Šuleka, nekoć člana JAZU.
Simfonijskim orkestrom Hrvatske radio-televizije dirigirao je te večeri šef orkestra Pavle Dešpalj.
To je bio maestrov prvi nastup nakon dosta teških zdravstvenih problema.
Između ostalih koncertu je prisustvovao i akademik, kardijalni kirurg Željko Sutlić. Nakon koncerta, čestitajući maestru Dešpalju, rekao je:
Kad sam te vidio kako dirigiraš, počeo sam vjerovati u medicinu.
Rodilište
Godine 1920. došao je u Zagreb budući jugoslavenski kralj Aleksandar. S njim se u kolima vozio ban Matko Laginja.
Vozeći se Ilicom došli su do jedne zgrade i regent Aleksandar upita:
– Što je ovo ovdje?
– Rodilište, Vaše Veličanstvo.
Kad su došli u Petrovu ulicu, Aleksandar upita:
– A što je ovo?
– I ovdje je rodilište, Vaše Veličanstvo.
– Imate, dakle, dva rodilišta?
– Da – mirno odgovori Laginja – jedno za žensku, a drugo za mušku djecu.
Kako me 94-godišnji poznanik tješi: Ne uzrujavajte se, ima vremena
Jedna od najboljih zagrebačkih tribina bila je Književni petak, koja je osnovana 1955. godine. Na tribini gostovao je književnik Stanislav Šimić. Domaćin ga je pitao o čemu će govoriti, a Šimić je odgovorio: – Što mi padne na pamet. – U redu – kazao je domaćin – ali o čemu ćete govoriti? – Pa kažem vam, što mi padne na pamet.
A kako će se zvati predavanje, taj susret?
Pa, upravo tako, jer o tomu ću i govoriti, “Što mi padne na pamet”.
I dođu tako neki dani, obično oko praznika, na kraju jedne i u početku druge godine, oko rođendana, kada podvlačiš crtu ispod onoga što si napravio, a također i ispod onoga što nisi. Nekada sam mislio, ma nekada uopće nisam mislio, ali dobro kad sam mislio, uvijek je bila ona riječ – opravdaljkuša (moj izraz), kratka rečenica kojom sam se opravdavao: Ima vremena.
Ali onda dođeš u godine kada vidiš da baš i nema vremena. Znate, popijem s vremena na vrijeme kavu s jednim gospodinom, dobrim poznanikom, ne usudim se reći prijateljem s obzirom na njegove 94 godine. Kada mu se ispričavam da nešto nisam napravio što sam mu obećao, on mi mirno kaže: Ne uzrujavajte se. Ima vremena! Da, to je zanimljivo: stariji ljudi imaju vremena. Slično kao i djeca.
“Miniranje” stolova nije moj patent, ali sam ga primjenjivao. Nekada. O čemu se radi? Tijekom večere neprimjetno se “odvidaju” ili, po naški, odšarafe noge od stola, izvade se vijci. Stol stoji, ali samo mali, gotovo nevidljivi doticaj sa stolom prouzroči njegov pad.
Ljepota pada stola je još veća ako su na njemu tanjuri, pribor za jelo, juha i razni umaci, a u čašama vino, crno.
Osamdeset i neke godine, održavala se svadba u “Okrugljaku”. Pet-šest stolova bilo je spojeno.
Ne bismo mi, ali su stolovi izazivali. A na stolovima nema čega nije bilo.
Nas nekoliko (neću otkriti imena jer su to sada ljudi u pristojnim godinama i odgovornost ću osobno preuzeti) dogovorili smo se tijekom večeri da “miniramo” stolove, i to sve stolove u našoj blizni.
Neprimjetno (a to nije bilo teško napraviti jer su svi bili dobroga raspoloženja) “minirali” smo stolove i samo čekali pogodan trenutak. I došao je. Treba samo biti strpljiv. Jedan mladi konobar natočio je čaše na stolu, spustio butelju na stol samo ga malo pritom dotaknuvši i svi su stolovi, prema onom zakonu o dominama, počeli padati. Bilo je to kao u crtiću.
Pale su čaše, tanjuri... Gosti su bili iznenađeni, mi smo glumili da smo iznenađeni, a najviše je bio iznenađen i uzbuđen, zapravo čak prestravljen mladi konobar, koji je samo izustio: – To mi se u karijeri nije dogodilo!
Zagrebačkim pričama mogao bi se pridružiti i jedan pomalo šaljivi događaj.Prilikom svojega posjeta Hrvatskoj 1998. kada je "željezna lady" Margaret Thatcher posjetila Zagreb, u njezinu čast održano je primanje u palači Dverce. U dvoranu ulazi mladi konobar noseći na pladnjuju čaše napunjene pjenušcem.Uzbuđen gleda u cijenjenu gošću, nagazi na debeli sag na podu i koliko je dugačak i širok padne na pod zajedno sa pladnjem i čašama.Prizor je bio i šaljiv i tužan.Nakon smirivanja situacije došao je drugi konobar koji nije imao ovako zlu kob.